Širom svijeta dešavaju se potresne priče ljudi koji se sa roditeljima koji su u bolnicama opraštaju putem video poziva, ljekara užasnutih činjenicom da nemaju dovoljno opreme, ljudi koji se sami u svojim kućama bore za dah.
Novinari Voxa intervjuisali su ljude širom svijeta koji su imali iskustvo sa Kovidom-19. Ono što je karaktiristično za sve je, kažu, psihičko umrtvljavanje. To se dešava kada mnogo ljudi odjednom pati i umire. Kada jedna osoba pati, osjetit ćemo samilost i tugu, ali kada smo okruženi sa svih strana sličnim pričama, jedini mehanizam koji pomaže je da se prosto umrtvimo psihički, jer razum ne može da podnese toliku količinu bola.
Pol Slovik, profesor psihologije na univerzitetu Oregon kaže da upravo ovaj fenomen psihičkog umrtvljavanja omogućava liderima zemalja da praktično “predaju borbu protiv virusa i otvore zemlje zarad ekonomije uprkos tome što pandemija vlada”.
Tako se patnje ljudi pretvaraju u statistiku, iako iza svakog tog broja postoji priča i to bolna priča. Ovo su neke od njih.
Oluvasen Osovobi (29), Lagos, Nigerija
– Osjetila sam simptome početkom marta, kada sam se tek vratila iz Ujedinjenog Kraljevstva u Nigeriju. Samoizolovala sam se odmah za svaki slučaj i kontaktirala Centar za kontrolu bolesti u Nigeriji. Prošlo je 24 sata, testirali su me i pokazalo se da sam pozitivna.
U tom trenutku, bila sam treći zabilježeni zaraženi u Nigeriji i bilo je strašno. Hitna pomoć je došla po mene, odvezli su me u izolacionu jedinicu. Bila sam prva osoba tamo. Znam da sam bila prestrašena i zbog toga, očito još uvijek nisu imali iskustva sa ovim novim virusom.
Kašljala sam, imala mučninu i dijareju. Izgubila sam čulo ukusa i nisam mogla da pijem vodu. Izbjegavala sam da previše kontaktiram prijatelje i rodbinu da ih ne bih dodatno brinula i samoća me je izluđivala.
Bila sam tamo više od dvije sedmcie, pa su u međuvremenu stigli i pacijenti. Tada sam shvatila i koliko se brzo virus širi, jer uskoro su počeli da pristižu kao na traci. Na svu sreću, oporavila sam se poslije dvije sedmice, testirali su me, bila sam negativna i puštena sam. Po izlasku iz bolnice, samo sam potpisala otpusnu listu. Država je sredila sve – i testove i njegu za mene u izolaciji, i papirologiju. Naravno, sve zavisi od regiona do regiona, ali moje iskustvo je da je država sjajno odgovorila na ovu krizu. Što se mene lično tiče, shvatila sam koliko je život prolazan. Danas vas ima, sutra možda ne. Zato sam već počela da trošim novac koji sam štedjela, želim da ga iskoristim danas, dok znam da sam još uvijek tu.
Eugenio Valero (53), Madrid, Španija
Par dana nakon što je Španija proglasila karantin, 15. marta, počeo sam da osjećam temperaturu. Naravno da mi je Kovid-19 prvi pao na pamet, ali trudio sam se da ne paničim. Radim u velikoj multinacionalnoj kompaniji i kasnije sam saznao da je kolega preko puta mene imao Kovid-19 i da sam se tako zarazio. On je bio na respiratoru pet sedmica.
Čekao sam desetak dana, ali stanje se nije poboljšalo i riješio sam da pozovem broj koji je država preporučila za pomoć zaraženima. Rekli su mi da pratim simptome. Onda mi se 14. dana stanje pogoršalo. Zvao sam opet i rekao im da imam blage poteškoće sa disanjem. Rekli su mi tada da idem u bolnicu. Budući da je i moja žena imala Kovid, morao sam da djecu ostavim kod brata.
Tada sam shvatio da naš zdravstveni sistem uopšte nije toliko loš. Zapravo, bio sam impresioniran jer je sve teklo glatko. Stigao sam u bolnicu, poslije par minuta su me prozvali, u roku od pola sata već su mi skenirali pluća a već za sat vremena smjestili su me u sobu i ujutro testirali na kovid-19. Sobu sam dijelio sa čovjekom u sedamdesetim godinama koji je nosio masku sa kiseonikom. Mi ostali smo morali da stavljamo maske kad god ljekari ili sestre ulaze u sobu, a iz bolnice su redovno komunicirali sa mojom ženom i javljali joj moje stanje. To me je dodatno rasteretilo.
Prva dva ili tri dana sam osjećao pogoršanja, ali nivo kiseonika nije drastično padao. Znam da su mi svakog dana davali antivirotike i lijek za spriječavanje zgrušavanja krvi. U bolnici sam proveo sedam dana. Naravno, ništa nisam morao da platim jer imamo univerzalno osiguranje. Imamo i privatne bolnice, ali uglavnom tamo idemo kada nam treba nešto brzo, a nije posebno alarmantno. Za ozbiljne stvari ipak se i dalje ide u državnu bolnicu.
Ja sam imao teže, a žena lakše simptome, ali sam se ja brže oporavio od nje. Ona nije išla u bolnicu, ali su je redovno pratili i zvali. Bila je bolesna oko šest sedmica. Moj 14-godišnji sin je imao samo blagu glavobolju i stomakobolju i to samo jedan dan, a i naša petogodišnja kćerka je samo jedan dan imala glavobolju i to je sve.
Sve u svemu, moj zaključak je da nam je zdravstvo fantastično a da su nam političari nekompetentni. Trebalo je da ranije reaguju. I nije problem samo Španija, vidim da sve zemlje oklijevaju sa karantinima – to je čista politika i nebriga za zdravlje ljudi. Ovo pokazuje da nam treba više ljekara i naučnika u vladama.
Jahja Kijani (49), Teheran, Iran
Sredinom februara imao sam baš tešku prehladu, zbog koje sam otišao kod ljekara. Dobio sam sirup za kašalj i sredstvo protiv bolova. Djeluje da moj ljekar nije ni čuo za Kovid-19, a kako uvijek vjerujete ljekarima, otišao sam kući sa tim lijekovima. Inače, nisam hronični bolesnik i čak ni ne pušim. Ne znam gdje sam se zarazio, ali najvjerovatnije na poslu pošto radim u banci. Vratio sam se na posao, međutim, svi su mi govorili da sam strašno blijed, a konstantno sam se onesviješćivao na poslu. Sedam dana sam se tako mučio dok nisam shvatio da moram opet u bolnicu.
Krenuli su da me šetaju iz jedne u drugu bolnicu, uvjeravajući me da praktično nema šanse da imam korona virus. Napokon sam primljen u jednoj bolnici gdje su mi uradili snimanje pluća i rekli mi da je moguće da je Kovid. Uputili su me na novu bolnicu, gdje mi je rečeno da nema mjesta za mene. Konačno su me kolima hitne pomoći odvezli u treću bolnicu gdje sam konačno primljen.
Budući da se virus širi vrlo brzo, naše bolnice nisu bile spremne za ovo. Pacijenti su samo pristizali, a osoblje nije znalo gdje da ih smjesti. U početku nisam ni bio svjestan šta se dešava oko mene pošto sam bio u lošem stanju. Negdje oko četvrtog dana počelo je da mi bude bolje pa sam više obraćao pažnju i na to šta se dešava u bolnici. Otpušten sam poslije sedam dana i očekivao sam da ću morati da platim, međutim rekli su mi da je sve u redu. Vjerujem da bi račun bio oko milion rijala (oko 11 dolara). Nakon što sam otpušten, dobio sam recept sa par lijekova, ali gdje god sam obilazio apoteke, nisu ih imali. Uspio sam da nađem samo jedan lijek. Bio sam veoma slab narednih deset dana, a još dugo poslije toga nisam mogao da normalno udahnem niti da se bez pauze popnem uz stepenice. Ja sam čak i dobro prošao, mnoge moje kolege su završile na respiratoru.
Ono što svi zanemaruju je mentalno zdravlje. U bolnici zaista nemaju vremena da se time bave, a kada ste tako uplašeni i sami, sve djeluje još mnogo gore. Ja sam imao par mentalnih kriza u bolnici, ali sam ih prebrodio. Sve češće nam se dešavaju pandemije, sjetimo se SARS-a, MERS-a i ostalih. Mislim da je vrijeme da cijeli svijet ozbiljnije poradi na spremnosti za ovakve situacije.
Ejmi (43), Birmingem, Engleska
Sredinom marta došla sam kući iz Vašingtona i krenula na posao. Bila sam jako umorna, ali mislila sam da je to od puta, a onda sam dobila groznicu i strašnu glavobolju. Samoizolovala sam se i naredni dani su mi u magli.
Poslije oko sedam dana, sve teže sam disala. Nikad u životu prije toga nisam zvala hitnu pomoć. Sada sam morala. Odmah su došli po mene. Primijetila sam da radnici nemaju punu opremu, ali imali su maske i rukavice. To je bio prvi talas, kada još nisu bili spremni za ovo.
Sjedila sam u čekaonici sa još petnaestak ljudi u istoj situaciji. Nisam bila pri sebi od iscrpljenosti i straha. Sve mi je bilo usporeno, čak sam mislila da možda sve haluciniram.
Dobila sam terapiju kiseonikom koja je trajala dva dana. Dobro sam prošla u odnosu na ono što sam vidjela u bolnici. Nikom nisam ni rekla šta se desilo, da se ne sekiraju. Javila sam se svojima tek kad sam izašla iz bolnice.
Oporavljala sam se par sedmica i nisam mogla ni da se pomjerim, toliko me je sve boljelo i bila sam slaba. Od tad sam dva puta donirala plazmu. Prvi put su mi rekli da je sve savršeno, drugi put su mi odbili donaciju jer nije bilo antitijela u njoj. Tada sam shvatila da mogu opet da se zarazim i pomirila sam se sa sudbinom. Ne mogu više da paničim. Sjedila sam nedeljama u kući i gledala u zid. Sada izlazim, ali uz mjere opreza i spopadne me bijes kada vidim ljude koji se ponašaju kao da se ništa ne dešava.
Serđo (60), Milano, Italija
Serđo je prije mesec dana preminuo, a razgovor sa novinarkom nastavila je njegova sestra.
Moj brat se zarazio krajem marta. Virus mu je prenijela supruga, ljekarka. Imao je visoku temperaturu i kašalj. Nije imao groznicu, ali imao je nedostatak kiseonika a već je bio u lošijem opštem stanju.
Ljekari su uradili sve što su mogli i u jednom trenutku se činilo da će se izvući. Javljao nam se iz bolnice video pozivom pošto posjete nisu dozvoljene. Međutim, njegovo srce nije više moglo da izdrži i na kraju je preminuo od infarkta.
Sahranu smo organizovali usred priprema za drugi karantin, pa nije mogla da bude onakva kakvu on zaslužuje.
Kejtlin Ronan (51), Nju Džerzi
Prve simptome sam osjetila 27. marta. Bio je to blag kašalj i blago povišena temperatura. Prvog aprila otišla sam u urgentni centar jer mi je skočila temperatura. Preklinjala sam ljekara da me ostave u bolnici i ubjeđivala ga da mi zaista nije dobro. Poslao me je kući.
Trećeg aprila mi je temperatura opet skočila. Moja 16-godišnja kćerka me je pazila. Pala sam u delirijum i pozvala je ljekara. Ja nisam mogla da pričam, ona je pričala sa njima.
Sjećam se samo šatora ispred bolnice i ničega više. Budući da sam i sama medicinska sestra, kada sam malo došla sebi, obratila sam pažnju šta se dešava. Primijetila sam da, kada su me smjestili u bolnicu, dodijelili su mi masku sa kiseonikom, ali mi ga nisu priključili jer ga “nisam tražila”, a imala sam nisku saturaciju. Ne dramatično nisku, ali dovoljno da me priključe. Zbog toga sam prijavila bolnicu.
Kada sam otpuštena, dvije sedmice nisam mogla da hodam bez hodalice. Trebalo mi je još dvije sedmice da se popnem uz stepenice. Prvi dobar dan bio mi je kad sam uspjela da sjedim cijeli dan.
I dalje se lako umaram i povremeno imam jake glavobolje. Lako ostajem bez daha. Dobila sam račun od preko 30.000 dolara, ali dio je na sreću odbijen zbog osiguranja. Amerika je potpuno uništena, u gorem je stanju nego što sam mislila. Cijeli sistem nam se zasniva na zvijezdicama koje dobijaju ljekari, osoblje i bolnice, kao da se radi o hotelu. Sve je biznis, nigdje nema brige za pacijenta, prenosi “Žena“.
