Stavljaju joj i mijenjaju pelene, hrane je, oblače i daju cuclu, tako da ova djevojka u potpunosti zavisi od majke Eni (53), oca Nika (56) i starijeg brata Harvija (22), prenosi “Blic“.
Dejzi se čak i oglašava kao beba, ali ne govori. Samostalno može samo da hoda i plače, takođe, pati od čestih napada epilepsije, pa su roditelji morali da kupe monitor za bebe i stave ga u njenu sobu. Uprkos monitoru, često je noću obilaze i eventualno joj vrate cuclu u usta kako se ne bi budila, piše “Sun”.
Niko još uvijek ne zna kakav Dejzi zaista ima problem, a majka je ispričala kako je od trenutka njenog rođenja porodica u potrazi za odgovorima, međutim njeno zdravstveno stanje i dalje zbunjuje ljekare s kojima su bili u kontaktu.
Sve se promijenilo kad je imala tri godine
U brigu o ovoj 19-godišnjakinji najviše je uključena upravo Eni, koja je napisala i knjigu ‘Dejzi ne može da govori’. U toj emotivnoj ispovijesti detaljno je opisala svoj život s kćerkom.
– Kad god provodim vrijeme s roditeljima koji se žale na uobičajene probleme s igrališta ili u školi, mislim kako nemaju pojma koliko su njihovi problemi zapravo maleni. Tako je i nastala moja knjiga. Željela sam ljudima da pokažem u koliko je lošem stanju Dejzi – kazala je nesretna majka.
Oko njene treće godine života, kada su uvidjeli da s djevojčicom nešto nije u redu, prvo se posumnjalo na autizam.
– Ispostavilo se da nije. Sada zvuči surovo, ali vjerovatno bi bilo lakše da je samo autizam u pitanju. Barem bismo znali šta je i imala bi koliko-toliko normalan život – kaže Eni.
Nema pravo ni na pomoć države
Tada je počela njena potraga za dijagnozom, koja je i dalje u toku. Kako majka objašnjava, vjerovalo se u jednom trenutku da djevojčica ima Retov sindrom, ali ispostavilo se da Dejzi nije u potpunosti zadovoljila kriterijume za tu dijagnozu.
– Ništa se s njom ne zna. Kada pitamo ima li infekciju uha, jlekar ne zna pa ona onda pije antibiotike naslijepo – priča majka, a nedostatak dijagnoze znači i da je Dejzi uskraćena za pomoć države jer jednostavno nema dijagnozu kako bi podnijela zahtjev.
– Jako mi je žao što ne živi kao svaka druga tinejdžerka. Sve bih dala da krišom kupuje šminku ili da je krade od mene, da me pita za savjete o dječacima, ali to se, nažalost, nikad neće dogoditi – zaključuje očajna majka.
