Kada je prije devet godina Mileni Vujinović postavljena dijagnoza SMA-sindroma, laknulo joj je jer ju je dotad sekiralo što su mnogi mislili da boluje od anoreksije. Lijeka nema, ali ona ne daje bolesti da joj ubije vedrinu.
Rođena je u Banjaluci, živi u Laktašima, u Republici Srpskoj. Do prije devet godina živjela je punim plućima, radila, smišljala projekte, jurila za snovima i vjerovala da je ništa ne može zaustaviti. Na pamet joj nije padalo da će se sve promijeniti poslije jednog lijepog ljetnjeg ručka.
– Bilo je neobično, čudno, osjećala sam bol, težinu u stomaku i nadutost. Ponavljalo se iz dana u dan nakon svakog obroka, a ja sam čekala da prođe. Doktor je rekao da je to od stresa, a ja sam ga u čudu gledala jer nikakvih stresova nije bilo. Bolovi su trajali mjesecima, počela sam naglo da gubim kilograme jer su uobičajeni lijekovi za želudac i probavni trakt ponekad sve pogoršavali. Tada je počela duga potraga za dijagnozom.
Kako je oduvijek bila sitne konstitucije i mršava, doktori su sumnjali i na anoreksiju. Bilo joj je krivo kada bi to čula jer je kod nje bilo sve suprotno. Uvijek je željela da dobije još koji kilogram i imala je dobar apetit. Vrijeme je prolazilo, ali Milena (39) nije odustajala. Jela je sve manje, mršavila i cijela porodica se zabrinula.
Stres nije univerzalna dijagnoza
Pregled kod gastroenterologa je isključio stres i anoreksiju, uslijedile su radiološke analize i tek je magnetna rezonanca abdomena otkrila uzrok misterioznih bolova.
– Svi su sumnjali na stres kao univerzalnu dijagnozu, a poslije ovih pregleda sam doživjela šok kada su izgovorili da imam rijetko oboljenje komplikovanog naziva – sindrom mezenterijalnih klešta, odnosno SMA-sindrom (superior mesenteric artery syndrome). Taj sindrom je bio uočen kod 500 ljudi u svijetu jer često ostaje skriven. Naime, najčešće urođeno smanjen razmak između abdominalne aorte i mezenterijalne arterije onemogućava normalan protok hrane kroz probavni trakt – priča Milena uz mnogo detaljnih i stručnih objašnjenja.
Zbog svih tih tegoba, uputili su me na angiografiju krvnih sudova abdomena. Silni konzilijumi brižnih ljekara odveli su je u Beograd, do profesora Božine Radevića, vaskularnog hirurga. Prihvatila je mišljenje da je operacija jedini način da se pomogne, kao i njegov savjet da što više čita i uči o samom sindromu kako bi sama sebi mogla da pomogne i razumije šta joj se događa u organizmu.
Za mene nema dijete
– Oporavak nakon ove operacije bio je spor, dug i bolan, a onda je neki lijek počeo da djeluje. Uz preporučene namirnice krenula sam u borbu za odlaganje nove operacije. Ne postoji određena dijeta za moje stanje, a koja bi mi pomogla da dobijem na kilaži, ali slušam gastroenterologa. Rekao mi je da ja najbolje mogu da upoznam i osjetim svoj organizam. Da je on tu da pokaže smjernice i prepiše lijekove, a da samo ja znam kako na koji lijek reagujem. Zato sam zahvalna što mi je dr Zoran Mavija vjerovao da nisam anoreksičarka i što mi je pomogao kada je otkrivena prava dijagnoza. Danas živim sa ovim sindromom i znam da će uvijek biti nekih problema. Moje je da mu ne dam da mi zaustavi život i zato čim nešto malo pojedem, krećem u šetnju – odlučna je Milena, ali ne zaboravlja probleme i komplikacije koje se povremeno javljaju.
Borim se da izbjegnem drugu operaciju
Milena je saznala da kod zdravog čoveka razmak između trbušne aorte i arterije iznosi 1–1,5 cm ili više, a kod nje je svega 2,9 mm. Izdužen želudac i proširena renalna vena dodatno su potvrdili dijagnozu rijetkog SMA-sindroma.
– Primala sam infuzije i vitamine, ali nije bilo poboljšanja. Bolovi su postajali sve jači, javljao se pritisak na srce, teško sam disala pri svakoj promjeni vremena, trpjela probadajuće bolove i gubila na kilaži. Operacija je bila neizbježna, a već osam godina se uspješno borim da ne dođe do još jednog zahvata.
Bori se uz pomoć porodice i prijatelja jer su ograničenja brojna. U šali kaže da joj je samo još korona falila.
Prijatelji me zovu suncokret
Milena je tekstilni tehničar, počela je i studije, ali je nakon prve godine shvatila da njena umjetnička duša traži slobodu. Bavila se dizajnom, učestvovala na modnim manifestacijama u rodnom gradu i u Sarajevu, a imala je i samostalne revije. Želju iz djetinjstva da reijčima iskazuje osjećanja ostvarila je prije šest godina pišuću blog pod imenom „Škrinja, švelja i špajz“, pa su njene kratke priče privukle veliki broj posjetilaca. Uskoro će se te priče naći između korica njene prve knjige kojoj je namenila neobičan naslov: „Jednu tačku na zidu, imaj u vidu“.
– Kroz pisanje želim da pomognem ljudima, da ih nasmijem i kažem da je život ljepota iako često nije lako hodati njegovim stazama – kaže ova hrabra žena.
Živi sa roditeljima, bratom, snahom i bratancem kome će uskoro godinu dana.
– Porodica mi je velika podrška. Kad sam shvatila da ne mogu da radim kao drugi ljudi, krenula sam da pišem i pronašla divni svijet priča. Prijatelji me zovu suncokret jer, pored svih lijepih i onih ne baš lakih trenutaka u životu, poput te biljke nađem snagu i okrenem lice prema suncu. Bratanac mi je najveća snaga, pa i kad je teško ja, poput suncokreta okrenem glavu ka njemu i sve bude lakše. Sanjam svaki dan jer bez snova život bi bio samo realan, prenosi “Žena“.
