Baš tim riječima “nisam dobro” Snežana je započela razgovor sa nama.
“Nisam se vratila na posao, još sam na bolovanju. Nemam snage i dalje, zamaram se mnogo, guši me. Imam konstantne bolove malo ispod lopatica”, kaže Snežana koja je prije borbe sa koronom radila kao medicinska sestra instrumetarka Ortopedskog odjeljenja Doma zdravlja u Paraćinu.
“U međuvremenu sam dobila šećer, bez pumpice ne mogu, sluh mi se pogoršao, pa ima oštešenje sluha za 50 posto”, žali se mama četvoro djece (nastariji sin rodio se 1992. kćerka ima 23 godine, drugi sin 21, a najmlađi sedam godina).
Prije nego što je oboljela od kovida-19, Snežana se u avgustu prošle godine borila sa upalom pluća. Nakon što se zarazila koronom, njeno zdravstveno stanje se intenzivno pogoršavalo. A posljedice koje nam je navela nisu jedine koje osjeća:
“Nosim pelene jer ne mogu da zadržim urini, stopala mi otiču”, nastavlja Snežana koja se pita kada će se njeno zdravstveno stanje popraviti.
Nije usamljen slučaj jer veliki broj pacijenata mjesecima nakon pojave simptoma, postavljanja dijagnoze odnosno otpusta iz bolnice osjeća određene promjene kakve prije kovida nisu doživljavali. I to kako na fizičkom tako i na psihičkom planu.
“Ne mogu da spavam, koncentracija mi je slaba, dezorjentisana sam u prostoru. Prema nekim mojim zapažnjima, meni je sada gore nego po izlasku iz bolnice. Tu je sada i sada i finansijski problem, i sve sada to skupa utiče i na psihu. Plačljiva sam, tužna, nervozna, bijesna na samu sebe što ne mogu da radim. Pokušam da se angažujem preko svojih mogućnosti, ali ne ide, ne mogu poslje da dođem do vazduha, ne mogu da se odmorim”, priča Snežana koja uzima terapiju, među kojima su i lijekovi za visok krvni pritisak koji ju je mučio i prije korone.
Snežana se nije bolje osjećala ni u maju, kada nam je ispričala: “Veoma brzo se zamaram i pri najlakšim aktivnostima. Ova bolest izaziva takvu nemoć kakvu ja u životu nisam osjetila, kao da me je neko propustio kroz mašinu za mljevenje mesa. Ne umijem drugim riječima da opišem to stanje nemoći. Spasla me je upornost, želja za životom i želja da opet vidim svoju djecu.
Dejcu sada grlim, ali sa leđa. Još se nismo izljubili. Kćerka mi je trudnica, još malo pa ću postati baka i to dupla jer nosi blizance. To će, eto, biti jedan lijep povod za slavlje u junu, Bože zdravlja. Moj najmlađi sin u septembru polazi u prvi razred, a drugi sin je dobio posao u divnoj firmi gdje se prema ljudima ophode baš kako treba”.
Snežana je u međuvremenu postala baka blizanaca, a početak bolesti ovako opisuje: “Dobijam povišenu temperaturu, mjerim, gura do 40. Opšte stanje veoma loše. Pijem antibiotoke, temperatura ne pada. Uzimam još lijekova, ništa, 40 stepeni, ne pada, ma ni za stepen. Osjećam kao da neko moje tijelo melje u mašini za meso. Nemoć organizma. Policijski čas, noć pada, nema mi druge osim da sačekam jutro. Djecu sam odmah izolovala, otišli su na sprat da tamo budu, silaze samo do toaleta i kada hoće sebi da spreme nešto za jelo. Drugačije nije moglo jer ja nemam snage da se popnem na sprat, a bilo bi logičnije da tamo budem u samoizolaciji. Pronalazim jednu ampulu, otvaram je i pijem. Ne osjećam gorčinu, ma ništa ne osjećam u ustima. Znala sam tog trenutka da je u meni vanzemaljac”.
Liječila se na Grudnom odeljenju paraćinske bolnice, a zatim u bolnici u Zemunu.
“Nemam osjećaj u ustima nikakav, nikakv ni ukus ni miris.
Bila sam narednih dana ozbiljan kandidat za respirator, kiseonik mi je išao i do 15 l. Trudili su se svi doktori, sestre. Mučila sam se sa dijarejom, pijem probiotik, ali trenutno ne pomaže. Teško je, saturacija varira iz minuta u minut: 86, 84, 89, 75, 80, 78, 92, 78. Osjećam da mi otpada sluzokoža u ustima. Kao da se ljušti, otpadaju parčići. Gutam ih. Ono malo hrane jedva jedem”, opisala je bolničke dane, a kao najteži momenat izdvojila sljedeće:
“Vizita stiže, slažu se moja saturacija je stabilnija od noćas. Kaže mi doktorka: “Bilo bi dobro da se opet okrenete na stomak”. Odgovaram da hoću, ali kažem da sam mnogo, mnogo umorna i pitam da li mogu makar malo, makar desetak minuta da sjednem. “Možete, naravno”, kaže doktorka. Koje olakšanje, sjedam dana nisam digla glavu iz horizontalnog položaja. Sjedim i osjećam blagu vrtoglavicu. Moj brat mi je donio jagode, one crvene, zrele, sočne, u životu ljepše nisam okusila. Odjednom osjećam da mi se nešto toplo sliva niz grlo. “Šta je ovo, pljuvačka, sline? Bože, ne mogu da stignem da progutam koliko mi se sliva odozgo. Shvatam šta se dešava kad krv kreće niz nos. Molim jedva pokretnog gospodina: “Zovite ih brzo, molim vas, krvarim”. Gleda me unezveren, uplašen. Odjednom puna soba ljekara i sestara. Čujem da zovu otorinolarinologa. Moj peškir nije bijel, crven je, kao i majica.Jedna doktorka kaže “Oborite je na leđa”. Oni ne znaju da ja gutam uporno, krv mi se iz sinusa slijeva, ja ne mogu da postignem da je progutam, curi odozgo kao da je neko česmu odvrnuo.
Gušim se, davim. “Preživjela si i izbjegla respirator, ali sada ti je kraj. Umri, bolje ti jedna nego 20 ljudi oko tebe”. Pokazujem mladoj sestri koja stoji preko puta mene, više očima nego riječima: “Pomozi mi da sednem”. Donose led, stavljaju mi na vrat. Sestra Jelena me hvata za korijen nosa i steže jako. Krv i dalje curi. U ustima osjećam da se krv zgrušala, negdje ljulja oko ždrijela, visi, golica mi resicu, tjera na povraćanje.
Pokušavam da uhvatim to klube, guram ruke, prste, peškir, majicu. Mučim se. Odjednom uspijevam da zahvatim sluz, sline, žele masu crveno providne boje, ispade ogroman ugrušak krvi, kao da sam cijelu činiju roze pudinga prosula ispred sebe… Laknu mi…
“Ju, šta žena izbaci”, kaže doktorka. Laknulo mi je”.
Gubitak čula ukusa i mirisa dugo ju je mučio:
“Donose hranu. Jedem, gutam, nemam osjećaj šta jedem, da ne vidim hranu, ne bih znala šta jedem… Toče mi vodu u male flašice, tom vodom iznad kese operem ruke, kako tako, umijem se, malo osviježim, pijem vodu.
Pored mene leži i jeca stariji gospodin, došao iz Francuke, šetao je do juče, sada ga je bolest savladala, ne može da jede, moli sina, dok pričaju telefonom, da mu pošalje banane.
Ponudila sam mu ovo voće. Zahvalan je do neba”.
Bila uporna da stane na noge iako joj ljekari nisu savjetovali da sama ustaje.
“Iz dana u dan sve mi je bolje. Dvadeset i više dana ležim u bolnici, noći su duge, dani kraći, ali naporni. Ali kao da su prošla dva dana. Vrijeme je stalo. Pobijedila sam. Zahvaljujući osoblju zemunske bolnice, zahvaljujući bratu”, poručila je.
