O porodici, bogatstvu i siromaštvu
“Moja majka je imala urođenu srčanu manu, od koje je kasnije i umrla… Kada je rodila mog starijeg brata, sljedeći put su joj rekli da ne može u Obrenovcu da se porodi… I onda sam se ja rodio u Beogradu u Višegradskoj.
Moja baba koja je bila spiritus movens naše porodice je došla iz Like sa zavežljajem na leđima. I pošto je bila veoma sposobna uspjela je da za 30 godina napravi imperiju.
I danas se u Obrenovcu to zove Lekino sokače. Tu su moji imali vunovlačaru, krojačku radionicu, prodavnicu, 40 šegrta, kuće. Bili su jako bogata porodica. Moja baba je živjela skromno do kraja života iako su imali pare. Onda je došao Drugi svjetski rat poslije koga im je sve oduzeto.
Moja porodica je bila na ozbiljnom nišanu za istrebljenje. Moj ujak pokojni je bio već viđen za Sremski front. E moja baba je namjestila da moja majka upozna mog oca. Moj otac je bio šef Saveza komunista za valjevski srez. U to vrijeme je Obrenovac pripadao Valjevu.
On je bio veliki partijac.
Kada je on upoznao moju majku i kada se zaljubio u nju otklonjena je bila opasnost za eksterminaciju. Godinu dana je partijski aktiv odlučivao da li on može da se oženi sa njom ili ne. I kad se oženio sa njom morao je da abdicira sa mjesta funckionera. Ali baba je spasla porodicu.
Porodica poslije rata je postala siromašna. Bilo je da se jede i obuče. U to vrijeme niko nije imao Bog zna šta, pa ni mi. Ali sve što je baka stvorila je nacionalizovalo. Ostala je kuća gdje sam ja sad koju je kupio moj deda za rezervnu varijantu.
Ja sam prilično rascijepljena ličnost. Moja majka je bila građanska opcija a otac je bio do kraja komunista. Pravi iskreni komunista. Umirao je u bolnici i kaže mi – Idi plati članarinu, nisam je platio za dva mjeseca, bunit će se ovi. Staljina je obožavao ali nije smio da priča o tome.
Baba je mrzila Tita. Kad je on umro baba je rekla – “Sad sam izvršila svoj životni zadatak da nadživim onog skota”. Ona je umrla sa 89 godina. Nije bila bolesna, jednostavno je odlučila da umre. Legla je u krevet i rekla – Dosta. I nije više htjela da jede… Imala je 30 kilograma kada je umrla. Tad sam vidio da čovek može da umre zato što je odlučio da umre.
Otac je bio strastveni pušač, pušio je tri pakle dnevno. Dobio je rak usne duplje i umro je od velikim mukama. I od tad ja vodim tu kampanju protiv duhana, ali ide slabo… Znate kad pričamo o drogama, najstrašnija droga je duhan. To je najstrašniji otrov koji postoji. Njegova zavisnost je na nivou kokaina. Duhan, a o tome se malo priča, oštećuje kod žene jajne ćelije i to su promjene koje se prenose na sljedeće generacije. Ako je baba bila stastan pušač, unuka će imati sve bolesti koje imaju pušači iako nikad nije pušila.
Kada je moj otac umro mi smo ostali bez prihoda. Desilo se nešto u penzionom fondu, oni su zagubili neke papire. On je imao 44 godine radnog staža kada je umro. Bio je trgovac i imao je baš težak život. Rano je počeo da radi, sa svega 14 godina.
I kad je on umro majka i ja smo 7 mjeseci bili bez novca. Snalazili smo se, pozajmljivali…
Meni je to tada to izgledalo kao smak svijeta ali sada kad gledam ito je imalo neku pozitivnu stranu. Nisam imao kaput pa sam samo u sakou po zimi dolazio na fakultet. E kako je na Medicinskom fakultetu bilo studenata sa parama oni mi kažu:
– Pa gdje ti je sako?
– Ma, pravi šmekeri idu samo u skaou, odgovorim im tada.
Onda shvatite da možete da se oslonite samo na sebe i par najodanijih prijatelja. Bila je to prilično dobra lekcija u mom životu.
Radio sam dvije tri godine kao građevinski radnik. Radio sam uglavnom na mješalici. Najbolji posao je bio kada smo se ja i moj kum ubacili jedne godine da pomažemo u kampanji prskanja gubara. Mi smo razmućivali one otrove. Bila je jako dobra plata.
Mislim da sam tad upoznao Srbiju i kako žive obični ljudi. Srbi su solidaran narod ali nas otuđuju.
Na ivici smrti
Prije dvadesetak godina sam se loše osjećao. Sve mi je kao bilo dobro, ali sam se loše osjećao. I onda su počeli da me liječe razni doktori, sve moji prijatelji, vrhunski ljekari. Ali vidim da ću da umrem i da to liječenje ne mogu da preživim. Počinjem da padam u nesvijest, dobijam krize niskog pritiska.
To je kulminiralo jednog dana kada sam u toku vožnje izgubio svijest. Srećom uspio sam da skrenem na trotoar i tu sam se onesvijestio. Došla je Hitna pomoć, moja žena… I Izmjerili su mi pritisak koji je bio 55 sa 30. A pio sam lijekove za krvni pritisak. I vidio sam da ovo ne vodi dalje ničemu.
Počeo sam da se bavim malo više krvnim pritiskom. Onda sam došao do knjige jednog ozbiljnog njemačkog kardiologa i vidio da je problem u tome što kad liječite nekoga ko ima stresnu hipertenziju, a to sam ja imao, vi pijete lijekove i onda imate nizak pritisak. A taj nizak je opasniji jer se tada ljudi šlogiraju jer nema kiseonika u organizmu.
E onda sam čitao jednog Rusa čije objašnjenje djeluje toliko glupo da je bilo potpuno jasno da je tačno. On je rekao – Kako stariš dolazi do okoštavanja kičme, to pritiska krvne sudove koji idu u mozak i kako manje krvi dolazi u mozak, onda mozak emituje signale i povećava krvni pritisak da bi dobio više krvi. I tamo piše da treba raditi vježbe za kičmu.
I ja sam pošto sam inače i imao problema sa kičmom počeo da radim vježbe… I sada imam 125 sa 80.
