Za Edina Mujića, mladića iz Tuzle, 27. januar 2020. godine je drugi rođendan pored 16. januara 1988. godine kada ga je majka donijela na svijet. Tog dana mu je rečeno da je nakon višegodišnje borbe pobijedio Hočkinsovu bolest, rak u četvrtom stadiju metastaze. Godinu poslije napisao je i objavio knjigu “Kako sam pobijedio”, koju je nedavno promovisao. Prihod od prodatih knjiga usmjerit će u liječenje djece koja se svakodnevno bore sa opakim bolestima.
Bolest je kod njega stigla iznenada. Već je bio završio Filozofski fakultet u Tuzli, Odsjek pedagogije i psihologije, a tih dana se potpuno posvetio sportu i sportskim aktivnostima. Prve simptome je osjetio 2016. godine, poput gubitka snage, osipa po koži, nesanice… Stanje se zakomplikovalo dvije godine kasnije, a kada su mu se na vratu pojavili limfni čvorovi shvatio je da je vrag odnio šalu. Uslijedilo je vađenje nalaza i česta posjeta ljekarima.
“Nekad tokom 2019. godine, tačnije pred ljeto 2019., ustanovili su da je to Hočkinsov limfom, Hočkinsova bolest, tačnije četvrti stadij raka koji je već uznapredovao kroz organizam”, prisjeća se najtežih dana u svom životu Mujić u razgovoru za Anadolu Agency (AA).
– Želja za životom –
U početku je odmah pomislio na smrt. Nije vidio nadu da će ostati među živima, jer su mu ljekari saopštili da je bolest došla do svog četvrtog stadija i da je metastazirala.
“Kroz samo dva dana, vjerovatno moja mašta, moja psiha, moje tijelo, ja, shvatio sam da to nije kraj, da želim živiti, da nisam ništa proživio za tih 30 godina, da ću dati sve od sebe pa makar to bilo sedam dana, mjesec ili godinu, da ću se boriti i da se neću predavati”, ispričao je Mujić.
Vjerovao je timu ljekara u Univerzitetsko-kliničkom centru Tuzla i odbio je liječenje van granica BiH. No, on i njegova porodica, nisu mogli pokriti sve troškove liječenja. Prvih 36 dana provedenih u bolnici na hemoterapijama za njega su bili veoma teški. Zdravi ljudi, govori on, ne mogu nikad razumjeti bolesnog, pogotovo osobu koja se bori za život i koja u sobi gleda kako njegovi cimeri umiru.
“Za mene je bolnica bila jedan vid zatvora, samo sam se tu pitao šta sam kome zgriješio, kome sam zlo nanio, šta sam skrivio da budem u jednom takvom okruženju pošto prvih 36 dana sam bio osuđen na bolničke zidove, bolnički krevet. Samo nas troje u sobi. Međutim ja te pacijente nisam nazivao pacijentima, to su bili moji cimeri s kojima sam dijelio dobra i loša iskustva i sve te probleme. Tako da je život u bolnici totalno nešto drugačije”, prisjetio se Mujić.
Poslije prve hemoterapije shvatio je šta to znači. Više to nije bio on, ne zato što je izgubio kosu, ne zato što je sa 85 – 90 kilograma smršao na 49. Hemoterapija, ističe on, uništava cijelo tijelo. Bodrili su ga dobri ljudi, vjerovao je u sebe, ali, ipak, priznaje kako je najteže bilo njegovim roditeljima.
“Roditelji kao roditelji, zabrinuti, tuga, navjerica, bol, strah… Šta će se desiti, hoću li uspjeti. Doktori nisu davali neke povoljne prognoze, da će doći do izliječenja. Rekli su da budemo spremni na sve, mi ćemo dati sve od sebe, ostalo je od Boga”, rekao je Mujić.
– Prijateljstvo s Radetom Šimićem –
Odlučio se u jednom trenutku da vodi dnevnik, da poruke šalje roditeljima, a onda i da piše o svemu… Dugo se lomio da li da vijest o svojoj bolesti podijeli s okruženjem. Plašio se, kako kaže, reakcije jer se sve svodi na osuđivanje, a on, ističe, nikada nije pio alkohol niti pušio, jer je bio sportski tip. Ipak, jedne večeri je svoju intimnu ispovijest objavio na društvenim mrežama.
“Kao da sam pokrenuo neku lavinu komentara i na Facebooku i na drugim društvenim mrežama. Tada sam shvatio koliko smo mi jak narod u BiH pa i šire, gdje god postojimo. Jednostavno, osjećaj je bio nestvaran. Za samo jednu noć na hiljade i hiljade poruka. Kada sam se probudio ujutro prvo nisam ni shvatio šta sam to uradio. Svi prijatelji su se javljali, pitali kako mi mogu pomoći, govorili da će dati sve od sebe. Nemoj da se predaješ, molimo te ne odustaj”, govori sa divljenjem prema onima koji su ga podržavali i pomagali.
Poslije CT snimka 27. januara 2020. godine rečeno mu je da je izliječen. Pisao je knjigu kao vid revanšizma prema svakom ko mu je pomogao, a takvih nije mali broj. Ideju za pisanje knjige dao mu je komšija i drug Rade Šimić, koji je nedavno na tragičan način izgubio život na planini Prenj. Tokom liječenja Rade ga je bodrio, sakupljao novac…
“Veoma se radovao promociji moje knjige. Bio je među prvim ljudima kojim sam poklonio knjigu s posvetom, čak i zadnja objava na njegovom Facebook profilu bila je moja knjiga i posveta”, prisjeća se Edin Mujić svog druga iz naselja Stupine ispred čijeg je murala podijelio svoju priču s AA poručivši svima da bolest ne znači smrt i da se treba boriti za život.
