Problemi sa štitnom žlijezdom nastaju, po pravilu, kao posljedica povećane čovjekove težnje da kontroliše svoju okolinu i kao posljedica njegovog pokušaja da “čvrstom rukom” upravlja situacijama koje nastaju iz odnosa s najbližima, prije svega – s voljenom osobom suprotnog pola, tvrdi poznati ruski iscelitelj Lazarev.
Štitna žlijezda strada previše ljubomornim i osjetljivim ljudima, koji se lako uvrijede, koji uz to imaju i nemale ambicije, ljudima čiji je stepen gordosti i ljubomore prilično visok. Neprihvatanje traumatske situacije, koja nastaje u odnosu s bližnjima, izazvano je vezanošću za odnose, čovekovom vezanošću za lične aspekte ljudske sreće.
Koja će bolest blokirati duševnu patologiju – određeno je stepenom neprihvatanja traumatske situacije, a takođe i čovjekovom ličnošću. Burno neprihvatanje situacije kod jednih može izazvati povišen pritisak, kod drugih poslije eksplozije mržnje počinje da slabi vid ili dolazi do moždanog udara, kod trećih će se pojaviti problem sa štitnom žlijezdom. Ali suština svih problema je ista: neprihvatanje bola, neostvarene želje u ličnim odnosima.
Pljuvačne žlijezde
Sva naša čula i osjećaji su povezani sa žlijezdama. Šta se događa kada mislimo na čovjeka kojeg volimo?
Svakom misaonom procesu prethode i prate ga duboka osjećanja. Kada želimo vidjeti voljenu osobu, pre svega, uključuju se pljuvačne žlijezde. To je mehanizam koji postoji milijardu godina. Čak i danas, poslije milijardu godina, pri svakom kontaktu sa spoljnim svetom dolazi do aktiviranja pljuvačnih žlijezda. Pri tome, što je kontakt za nas važniji – intenzivnije je lučenje pljuvačke. Zbog toga ljubomornim ljudima stradaju ili zubi, ili vid, to jest, i vid, i sluh, i zubi – rezultat su evolucije pljuvačnih žlijezda. Pri kontaktu sa spoljnim svijetom čovjeku prvo prorade pljuvačne žlijezde, onda se uključi i štitna žlijezda, a posle toga gušterača.
Bolesti štitne žlijezde uzrokovane emocijama
Štitna žlijezda, kontrolišući i upravljajući situacijom, pomaže nam da realizujemo želje. Ako naiđemo na prepreke u ostvarivanju svojih želja, odnosno ako dođe do njihovog uniženja, u onoj meri u kojoj pružamo otpor, ne prihvatamo situaciju, u toj meri štitna žlijezda burnije reaguje, povećavajući svoju aktivnost. Takva nekontrolisana eksplozija energije opasna je za organizam. Trudeći se da “probijemo” situaciju po svaku cijenu, mi pokušavamo njome upravljati ne samo na površinskom, već i na unutrašnjem, dubinskom nivou.
Ali, svaka situacija na finom planu predstavlja deo svemira; na tom nivou, koliko god se trudili, naš napor ne donosi rezultate. Čak i ako uvidimo uzaludnost svojih pokušaja da na spoljnom planu nešto promijenimo, može se dogoditi da se na suptilnom nivou i dalje borimo sa situacijom, trošeći veliku količinu energije.
Početak problema
U početku problem nastaje u žlijezdi kao energetskom organu, a onda problemi izbijaju i na fizičkom nivou. Ako hiperaktivnost štitne žlijezde postane opasna, doći će do nagle blokade njene aktivnosti.
Često se kod čovjeka pojavi osjećaj kao da mu je zastao zalogaj u grlu.
Što se više „lijepimo“ za ljudsku sreću, to više energije gubimo da bismo je zadržali. Neprestani napor dovodi do degeneracije organa, pojavljuju se čvorići: organske promjene ograničavaju nekontrolisano trošenje energije.
Žene i štitna žlijezda
Kod žena, problemi sa štitnom žlijezdom prije svega su povezani s ogromnom vezanošću za voljenog čovjeka, kada se žena doslovno „zalijepi“ za muškarca i apsolutno nije u stanju da prihvati uniženje svoje požude. Čvorovi na štitnoj žlijezdi, koji se u posljednje vrijeme sve češće pojavljuju kod žena, svjedoče da umjesto ljubavi žene osjećaju strast.
Odricanje od ljubavi prema mužu, koji nije ispunio neka ženina očekivanja, izgleda kao želja da se s njim rastane, kao prevara, kao da ne želi s njim decu, kao abortus. Sve je to neprihvatanje doživljaja srećne sudbine i požude.
Ako žena ne može dobrovoljno prihvatiti odbijanje požude, onda taj doživljaj dolazi u prinudnom obliku, kada se pojave ginekološki problemi ili nastane disfunkcija štitne žlijezde.
Problemi sa djecom
Jedan od faktora koji mogu izbaciti čovjeka iz kolosijeka i dovesti do bolesti štitne žlijezde je problematično dijete. Ako roditelji nisu svoje dijete naučili da se prilagodi životu, onda će u periodu složenih, dugotrajnih bolnih situacija, biti prinuđeni da neprestano troše energiju da bi spasili dijete i to može dovesti do hormonskih poremećaja.
Na nivou polja često se može videjti, kako je deformisana struktura u polju problematičnog djeteta, finim nitima povezana sa štitnom žlijezdom roditelja. To znači da se nepravilna reakcija na životne stresove, koja je prenesena djeci, sada vraća. Ako dete ne može proći kroz situaciju koja mu je na finom planu zadana, roditelji odgovaraju za njegove greške.
Kada je dijete malo, to se gotovo ne može primjetiti, ali kada uđe u period sazrijevanja i kada njegova nepravilna reakcija na dolazeće događaje počne razarati duše njegove buduće djece, tada se kod roditelja pojavljuju ozbiljni problemi sa zdravljem, u ovom slučaju – sa štitnom žlijezdom. Pri tome, ranije, kada problemi još nisu doticali dijete, lijekovi su pomagali, ali sada ne daju nikakav efekat. Jer lijekovi koje čovjek uzima ne mogu izliječiti njegovu djecu i unuke.
Rješenje
Ako štitna žlijezda ne uspije da izađe na kraj sa opterećenjem, onda, da bi se izbjeglo njeno oštećenje, prvo šta treba učiniti je – spriječiti gubitak energije.
Dalje, potrebno je ponovo proći kroz sve bolne, ljekovite situacije koje smo dobijali preko bliskih osoba. Treba da naučimo kako da prihvatimo gubitak ljudske sreće, treba steći refleks očuvanja ljubavi. Treba se neprestano moliti za sebe i svoje potomke.
Potrebno je, takođe, naučiti kako osjetiti prvenstvo Božanske volje, da zaista u potpunosti pustimo bliskog čovjintimni partner i da je posmatramo kao prijatelja, brata, dijete. Zadovoljstvo se mora zamijeniti nevezanošću, tada se ljubav ne pretvara u vezanost i ne donosi duševne i fizičke muke.
U odnosu s bliskim ljudima treba razumjeti glavno: unutra, duboko u sebi, bližnjeg treba prihvatiti onakvog kakav jeste. Nedopustivo je težiti da njegova sudbina u potpunosti postane identična našoj. Sudbina svakog čoveka određena je odozgo i mi nemamo prava njome upravljati, to je isto kao pokušaj da upravljamo Bogom. Ponašanje bliskog čoveka prema nama, određeno je božanskom logikom.
Da bismo izmijenili drugoga potrebno je prije svega promjneniti sebe. Spolja, treba štititi svoja prava, s bližnjima se ne treba sukobljavati, inače će odnos izgubiti energiju. Ako se potrudimo pri tome da u duši stalno održimo osjećaj ljubavi, tada zahtjevi i oštre mere mogu dati rezultat.
Klanjanje najuzvišenijim osjećanjima rađa ljubomoru i netrpeljvost u odnosu sa najbližima, ne samo u porodici, već i na poslu. Kada čovjek pokuša pobjeći od porodičnih problema u posao, to je, u suštini, zamjena ljubomore gordošću, i tada se, u i toj sferi, postepeno nakupljaju problemi. Čvrsta kontrola i „probijanje“ na poslu, takođe dovode do preopterećenja štitne žlijezde i stvara dalje probleme s njom.
Ljubav je najveća sreća u svemiru, i zato ljubav prema drugom čovjeku može neprimjetno da zakloni ljubav prema Bogu. Vjerujući čovjek, koji poštuje zapovijesti, koji se žrtvuje i zna kako da se ne veže, osjeća i vidi Božje prisustvo u svemu, i u svojoj podsvijesti voljenog čovjeka posmatra kao instrument za spoznaju Boga. On u čoveku voli njegovo istinsko „Ja“, to jest Božansko, zato je njegova ljubav praktično lišena vezanosti i zato ne ubija ni onoga koga voli, ni sebe samog.
Mi ne znamo što se događa u našoj podsvijesti, u kakvom su stanju najdublji slojevi naše duše. Ali, ako je duša prirasla za vrijednosti ovoga svijeta, onda nam voljeni čovjek mora nanositi bol, radi spasenja naše duše. To je potrebno shvatiti i prihvatiti blagovremeno. Stepen bola i potresa kroz koje moramo proći određeni su veličinom naših unutrašnjih problema.
Često se bolna situacija, naizgled nesavladiva, vremenom utapa u našu podsvest i više nam ne nanosi veliku bol. Mi kažemo: vrijeme ljneči sve. A zapravo, samo podsvijest ne osjeća bol, ali energija nastavlja da otiče, gubimo je. Kada takva situacija, uronjena u podsvest, dođe do slojeva fizičkog zdravlja, psihe ili sudbine, počinjemo se bezbolno raspadati ili, da bi se spasili, teško se razboljnevamo ne shvatajući pri tome šta se događa.
Treba shvatiti: vrijeme ne liječi. Liječi ljubav.
Vrijeme razara situaciju i stvara iluziju izlječenja. Ali na finim planovima nema roka trajanja i ono što smo učinili, ponekad je nevidljivo prisutno, tu pokraj nas. Ono nikuda ne odlazi. Ono se mijenja ili iščezava kada se promijenimo mi, tvrdi Lazarev.
