Od karcinoma dojke godišnje u svijetu umiru stotine hiljada žena, a prema podacima Međunarodne agencije za istraživanje karcinoma godišnje se registruje više od dva miliona novooboljelih od raka dojke.
Svjetska zdravstvena organizacija navodi da je rak dojke najčešći maligni tumor kod žena širom svijeta, kako u razvijenim zemljama, tako i u zemljama u razvoju.
Danijela Milekić, specijalista radiologije iz Dijagnostičkog centra “Lenus”, kazala je za “Nezavisne novine” da je po novijim statistikama i u zemljama u razvoju zadnjih godina broj novooboljelih od ovog raka u stalnom porastu.
“Trenutno ne postoji dovoljno saznanja koji su to tačno faktori koji dovode do nastanka raka dojke, zbog čega je rano otkrivanje ove bolesti jako važno. Ukoliko se on otkrije u najranijoj fazi i ukoliko postoji mogućnost adekvatnog liječenja, postoji velika šansa da dođe do potpunog izlječenja”, kazala je Milekićeva.
Kako ističe, neki od glavnih faktora rizika za nastanak ove bolesti su godine jer rizik raste s godinama, kao i pozitivna porodična anamneza za rak dojke, ako je u porodici neko od članova obolio od ove bolesti – majka, sestra, baka, tetka.
“Jako je bitna nasljedna predispozicija, pozitivan BRCA 1 i BRCA 2 gen, ali i izloženost radijacionoj terapiji, naročito u nivou grudnog koša. Pored toga, u faktore rizika spadaju i nekontrolisana upotreba hormonske terapije, naročito u menopauzi ili kao kontracepcija. U faktore rizika se ubraja i gojaznost poslije menopauze, ali i rana prva menstruacija i kasna menopauza. Neki od ostalih faktora rizika su ukoliko žena nije rađala ili je imala porod nakon 30. godine života, ali i gustina dojki je značajan faktor rizika jer su guste, žljezdane dojke sklonije nastanku karcinoma”, objašnjava doktorica Milekić i napominje da se u današnje vrijeme o raku dojke mnogo više priča nego ranije.
“Rak dojke je ranije bio ‘nevidljivo’ stanje o kojem se nije govorilo, a žene oboljele od ovog oboljenja sve su proživljavale same u tišini i bez podrške društva. Danas se, ipak, raznim aktivnostima pojedinih udruženja mnogo više priča o ovoj temi. Veliki je značaj i društvenih mreža koje doprinose vidljivosti ove teme, ali značaj je i ljekara koji se bave ovom patologijom i koji kroz svoj svakodnevni rad podižu svijest i motivišu žene na preventivne preglede”, kazala je Milekićeva.
Napominje da je samopregled dojki u našoj praksi zanemaren, kao i da ga obavlja vrlo mali broj žena.
“Neke žene već na spominjanje samopregleda u razgovoru reaguju negativno, a razlog je najčešće neznanje, strah i loša informisanost. Kad kažem neznanje mislim na to da većina žena ne zna na koji način da pregleda dojke niti kad je pravo vrijeme da to obavi. Mnoge žene odmah odgovaraju pitanjem: ‘Šta ako nešto napipam?’. Nažalost, često nam se desi da čujemo da su nešto napipale prije nekoliko mjeseci, ali su zanemarile svoj nalaz jer imaju strah od toga da se suoče sa daljim koracima u dijagnostici”, objašnjava doktorica i dodaje da je potrebno na jednostavan i razumljiv način objasniti ženama kada, šta i kako treba raditi u slučaju da nešto napipaju.
“Treba im objasniti da palpabilna promjena nije nužno karcinom. Postoje i druge benigne promjene, koje su statistički i češće u dojkama, a koje se mogu napipati u vidu kvržica pri samopregledima. Mada, moram napomenuti da samopregled nije zamjena za specijalistički pregled, mamografiju ili ultrazvučni pregled dojki nego odlična dopuna tim pregledima koje treba sprovoditi redovno. Vremenski intervali između pregleda ljekara obično su veliki, od nekoliko mjeseci do dvije godine, i u tom periodu niko ne može predvidjeti i sa sigurnošću reći šta će se u dojci razviti ili ne, iako je u trenutku pretrage nalaz bio uredan. Baš iz tog razloga su nam od velike pomoći samopregledi dojki”, kazala je Milekićeva.
Napominje da je, prema podacima Međunarodne agencije za istraživanje raka, u 2021. godini u Bosni i Hercegovini registrovano oko 1.500 novootkrivenih karcinoma dojke, a od toga oko 600 u Republici Srpskoj.
“Prema ovim podacima, broj novootkrivenih slučajeva u BiH je statistički gledano duplo manji nego u zemljama u okruženju, mada je to djelimično i zbog nešto niže svijesti o preventivnim pregledima, a jednim dijelom i zbog nepostojanja nacionalnog skrining programa koji bi obavezao veći broj žena na pregled”, objašnjava Milekićeva i ističe da procenat izlječenja zavisi od toga u kojoj fazi se žena javila ljekaru.
“Ukoliko se promjena otkrije u najranijoj fazi bolesti, kada je lokalizovana, procenat izlječenja je veći. Međutim, najčešće se desi da žene ne dođu na pregled odmah, nego kad je bolest već uznapredovala, gdje se značajno izgubi vrijeme za početak liječenja, što onda utiče na ovu statistiku”, kaže doktorica.
Dodaje da je jedno od čestih pitanja koje pacijentkinje zanima kada je pravo vrijeme za prvi ultrazvučni pregled dojki, a kada treba razmišljati o mamografiji.
“Uvijek kažem da ukoliko niste genetski opterećeni ili ukoliko nemate neki od rizikofaktora sa prvim ultrazvučnim pregledima dojke treba početi već oko 30. godine života. Ukoliko spadate u grupu žena sa prosječnim ili povišenim rizikom od nastanka karcinoma dojke, onda bi prvi pregled dojki trebalo uraditi i ranije – već oko 25. godine. Ultrazvučni pregled dojki, ukoliko je nalaz uredan, se preporučuje jednom godišnje, do navršene 40. godine, kada se uvodi i mamografija koja se obavlja jednom u dvije godine, ali se i dalje u tom periodu nastavlja sa redovnim godišnjim kontrolama”, objašnjava Milekićeva.
