Budimo iskreni, smrt je prilično strašna. Koliko god se protiv toga borili, to je nešto što ne možemo izbjeći. Jednu ženu – koja je gledala kako umire oko 2.000 ljudi – podsjeća na to svaki dan. Doktorica palijativne skrbi Sara Vels (Sarah Wells) podijelila je najstrašnije stvari koje je čula u posljednjim trenucima života ljudi, prenosi LADBible.
”Smrt je lijepa”
Vels je provela 20 godina kao doktorica palijativne skrbi, njegujući neizlječivo bolesne pacijente. Trenutno radi kao medicinska direktorica u hospiciju ”Marie Curie” u Solihulu. Nakon što je godinama radila u struci, sada smrt vidi kao ”prirodnu, normalnu i često lijepu”.
Ona vodi tim od 10 ljekara koji istovremeno liječe 12 do 20 pacijenata s terminalnom dijagnozom. Njenim pacijentima obično ostaje još nekoliko sedmica života. Pišući o svojim iskustvima za ”The Telegraph”, objasnila je kako su posljednji sati ljudi ”posebno, ponizno vrijeme”.
Napisala je:
– Nedavno smo imali ženu sa zatajenjem srca koja je bila prestravljena jer je vidjela svog oca kako teško umire od istog stanja. Ali, uvjerili smo je da je umiranje općenito miran proces, tokom kojeg ljudi postaju pospaniji jer im se organi usporavaju i padaju u nesvijest, mogu čuti i osjetiti dodir ruke, iako ne mogu komunicirati. Jednom kada ljudi shvate, to uklanja veliki dio straha, iako, naravno, to ne može spriječiti osjećaj žaljenja, od kojih je najveći neprovođenje dovoljno vremena sa svojom porodicom.
Vels je iznijela i važnu napomenu o svakodnevnim brigama vezanim uz posao koje svi imamo, piše Večernji.
– Niti jedna osoba nije rekla da bi željela duže vrijeme provesti u uredu, a žrtvovanje porodičnog vremena u potrazi za profesionalnom potvrdom izvor je velike tuge – dodala je.
– Sjećam se ljekara – mi smo lukava grupa, navikli smo sami rješavati stvari – koji je govorio o svom kajanju što je radio tokom Božića i odgađao praznike s voljenima kako bi se posvetio svom poslu. Gledajući unatrag, to nije ništa značilo.
Zagrobni život
Oni koji nisu religiozni ponekad se mogu više bojati zagrobnog života. No Vels primjećuje da ju je posao učinio duhovnijom. Objasnila je:
– Uopće nisam religiozna, ali moje duhovno vjerovanje u zagrobni život je ojačano mojim radom. Pacijenti mi ne govore toliko o Bogu, nego o umrlim rođacima koje vide kako im dolaze. Ne bojim se smrti. Shvatam šta će se dogoditi i pobrinut ću se da budem okružena ljudima koje volim, jer iznad svega, ovaj me posao naučio da su naše veze s drugima ono što uistinu bitno.
