Inače, nedavno je Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) proglasila usamljenost globalnom zdravstvenom prijetnjom, a stručnjaci upozoravaju da je njen uticaj na smrtnost jednak pušenju 15 cigara dnevno.
Koliki je ovo problem, da li su djeca u posebnom riziku od usamljenosti te da li to može u budućnosti izazvati neka devijantna ponašanja kod njih pitali smo Aleksandra Milića, banjalučkog psihologa.
Kako kaže, i kod nas je ovaj problem vidljiv te postoji velika potreba za programima zdravog odrastanja ljudi, sa posebnim naglaskom na mentalnom zdravlju, koje je, ističe, narušeno sa više rizikofaktora.
“Jedan od njih je nedostatak društvenosti, komunikacije, interakcije, saradnje i transakcija vrijednosti. Kod ljudi je sve više vidljivo povlačenje u sebe, poniranje u usamljenost, u igrice, u prijeteće sadržaje na internetu, tako da su oni upravo pod takvim uticajima češće predodređeni otuđenju, koje ih dalje vodi u tjeskobu, strepnju, nezadovoljstvo, te u neizražavanje emocionalnog stanja”, pojašnjava Milić za “Nezavisne“.
Prema njegovim riječima, ta asocijalnost osiromašuje čitav društveni život i sve nivoe komunikacije.
“Tada se sve svodi na nedostatak aktiviteta, odnosno nedostatak osjećaja učinka, produktivnosti, napredovanja, radosti itd. Usamljenost dalje vodi ka pasivizaciji, a to upravo govori o potrebi programa zdravog odrastanja za sve uzraste. Pored redovnih školskih programa, trebalo bi uključiti dodatne programe koji će se realizovati u okviru radionica, poput razvijanja društvenosti, usmjerenosti ka drugima… Tu treba da učestvuju, pored nastavnog kadra, stručni timovi, sa defektolozima, ljekarima, jer je krajnje vrijeme da vodimo računa o zdravlju djece, ali ne da se te radionice uvode kao predmet, već da se na njima aktivira druženje, slobodne te kulturne aktivnosti itd”, ističe on.
Pojašnjava da su, na primjer, subotom prazne škole, ali i igrališta, kao i da pred stambenim objektima više nema aktivnosti, jer su se djeca povukla u zatvorene prostore.
“Iz dosadašnje prakse mogu reći da su usamljeni ljudi okupirani lošim mislima, besmislenosti života, strepnji, tugovanju, preispitivanju smisla života i upravo njih usmjeravam u tu okupiranost, u bilo koji aktivitet, druženje, razgovore, čitanje, zaposlenost…”, objašnjava Milić.
Ističe da je okupiranost temelj svih ozdravljenja, svih terapijskih pristupa, a ujedno posvećenost sopstvenim vrijednostima, svom zdravlju, socijalnoj komunikaciji, emocionalnoj stabilnosti i reproduktivnom zdravlju.
“Kao i uvijek do sada pokazalo se da takvi pristupi uveliko pomažu ljudima”, zaključuje on, pišu nezavisne.
