U kakvu god osobu da odrastemo, u jednoj stvari ćemo se gotovo sigurno složiti – vrijeme je naprosto počelo da leti od kada smo izašli iz dvadesetih godina. Naša subjektivna percepcija vremena se tokom života mijenja, i ono što je nekada djelovalo kao beskrajno dugi ljetnji raspust prepun avantura u šestom razredu osnovne škole, sada je samo sjećanje na nekoliko vrelih dana tokom ljeta koje je doslovce proletjelo pored nas, a nismo stigli ni da se okrenemo.
Svakako, ovo ne može biti tačno? 365 dana je 365 dana, i broj proživljenih minuta se ne mijenja u donosu na našu starosnu dob. Zašto, onda, možemo da se zakunemo da vrijeme sve brže leti kako smo stariji, i zašto smo uvjereni da nije bilo tako kada smo bili mlađi? Neuronauke imaju odgovor.
Prije svega, percepcija vremena zavisi od toga koliko novih iskustava doživimo tokom određenog perioda. Tokom djetinjstva, gotovo svako iskustvo je novo, bez presedana, i našem mozgu je potrebno više vremena da doživljene stvari procesuira, uskladišti memoriju i sabere utiske. Svaka od navedenih radnji će kasnije, u retrospektivi, za posljedicu imati sporo prolaženje vremena, zahvaljujući mnoštvu novih kognitivnih procesa koji su se po prvi put odigrali u glavi djeteta. Odatle i naša sjećanja na školske godine koje nemaju kraj, ali i raspuste koji su djelovali kao da traju vječno.
Kod odraslih osoba, situacija je dramatično drugačija. Već do ulaska u tridesete godine, naš mozak je imao priliku da se upozna sa većinom bitnih kognitivnih procesa, i do tada je postao izuzetno dobar u skladištenju memorije – zbog ovoga naša svakodnevna iskustva bivaju smještena u banku pređašnjih kalupa.
Da bismo izazvali sopstveni um da se sa njima nosi kao sa originalnim sadržajem iz rane mladosti, morali bismo ili da putujemo i izložimo se potpuno novom okruženju, ili pak da počnemo da učimo neku novu vještinu. Većina odraslih osoba ne može da priušti da ove stvari radi često – što iz finansijskih razloga, što zbog rastućeg broja obaveza koje dolaze zajedno sa starijim životnim dobom.
Od ulaska u srednje godine pa na dalje, uglavnom smo naučili najveći dio stvari kojima ćemo se u ostatku života baviti – što se najčešće poklapa sa strukom i poslom koji radimo – dok istovremeno uglavnom imamo vremena i novca za jedno putovanje godišnje. Ovo naprosto ne donosi dovoljno novih iskustava koje bi angažovale naš mozak njihovim procesuiranjem na način koji bi nam ostavio utisak sporijeg prolaska vremena.
Upravo zbog toga će naše sjećanje na prvi poljubac, ljetovanje na moru tokom tinejdžerskih godina i rane ekskurzije u našem sjećanju izgledati gotovo kao da su proživljene u usporenom snimku. Uspomene iz djetinjstva su nevjerovatno guste, sabijene i sve su u datom trenutku bile nove, te je našem mozgu potrebno mnogo vremena da ih izlista, ostavljajući nas sa vau, to je trajalo čitavu vječnost! utiskom. Međutim, u pitanju je iluzija, konstrukcija našeg uma koja zavisi izrazito od gustine novih iskustava.
Jedna ilustracija ove pojave je i takozvani fenomen godišnjeg odmora. Kada promijenimo okruženje i izložimo se novoj sredini, automatski smo na udaru nebrojenim novim iskustvima. Što više stvari uradimo tokom dana, to će nam sjećanje na dane provedene na odmoru djelovati dugotrajnije. Kada se nakon desetak dana vratimo kući sa uzbudljivog putovanja, naša nova iskustva će biti toliko gusto napakovana da ćemo gotovo neizbježno imati utisak kao da smo na putu proveli ‘sto godina’.
Još jedan bitan aspekt subjektivnog osjećaja proticanja vremena je prosta proporcija iskustava i životnog vijeka. Sa 10 godina starosti, samo jedna godina života predstavlja ogromnih 10% našeg životnog doba. Sa 50 godina, jedna godina je samo 2% svega što smo doživjeli, i samim tim nam djeluje kao neznatan period koji ima tendenciju da proleti.
Ono što možemo učiniti kako bismo bar na kratko zaustavili vrijeme, ili makar našu percepciju istog, je da izađemo iz rutine, učimo nove stvari i koliko je to u našoj mogućnosti – putujemo i mijenjamo okruženje. Na kraju krajeva, život se mjeri brojem lijepih uspomena.
