Nijedna planeta nije u toj meri razbuktala ljudsku maštu kao planeta Mars. Kroz naučnofantastične filmove, stripove, književnost, Marsovci su uglavnom dolazili kod nas. Međutim, u savremenoj svemirskoj trci, najveći naučni umovi fikciju polako pretvaraju u stvarnost, piše “National geographic“.
Samo što u ovoj priči Zemljani planiraju odlazak, pa ako im se tamo svidi, čak i kolonizaciju Marsa. Za sada se na površini Marsa šetaju samo robotski roveri koji prikupljaju dragocijene informacije, neophodne u pripremi za odlazak ljudi na ovu “crvenu planetu”. Izazova ima mnogo i naučnici užurbano tragaju za odgovorima jer je NASA postavila sebi veoma ambiciozan cilj – poslati ljude na Mars do 2030-ih.
Pored tehničkih i logističkih zagonetki, veliku nepoznanicu predstavlja ponašanje i reakcija ljudskog tijela. Prvu prepreku koju treba savladati predstavlja sam put do Marsa i povratak na Zemlju.
Mars i Zemlja se kreću različitim eliptičnim putanjama oko Sunca, pa se rastojanje između ove dvije planete stalno mijenja. To rastojanje je najmanje kada se Mars nalazi na najbližoj, a Zemlja na najudaljenijoj tački od Sunca. Tada rastojanje Zemlja-Mars iznosi oko 54,6 miliona kilometara i tada je put do Marsa najkraći – svega 39 dana. Problem je u tome što se ta situacija veoma rijetko događa, pa naučnici kao najpovoljniju varijantu za put uzimaju prosječnu udaljenost između ove dvije planete, koja iznosi oko 225 miliona kilometara. Ova situacija se dešava svake dvije godine i u tom slučaju put do Marsa trajao bi oko šest mjeseci. To znači da bi astronauti, do povratka na Zemlju, morali da žive u smanjenoj, mikro gravitaciji oko tri godine. Mnogo više od trenutnog rekorda od 438 dana provedenih u svemiru, koji drži ruski astronaut Valerij Poljakov.
“Efekat Čarlija Brauna”
Postavlja se pitanje kako smanjena gravitacija utiče na zdravlje astronauta, posebno na njihov mozak. Očigledno veoma loše.
Jedna od već poznatih pojava je tzv. “efekat Čarlija Brauna”. U bestežinskom stanju i stanju smanjene gravitacije, krv i cerebrospinalne tečnosti se više zadržavaju u području glave, uzrokujući okrugla, podbula lica (okruglasta kao u crtanim filmovima). Sve ovo je povezano sa bolestima kretanja u prostoru, glavoboljama i mučninom.
Profesor Demijan Bejli sa Univerziteta u južnom Velsu smatra da određeni dijelovi mozga dobijaju previše krvi zato što se azotni oksid nakuplja u krvotoku. Uslijed toga se krvni sudovi koji snabdijevaju mozak, opuštaju i previše otvaraju. Kao rezultat ovog povećanog dotoka krvi, krvno-moždana barijera može postati propterećena. To ima za posljedicu i podizanje nivoa tečnostu u mozgu što uzrokuje oticanje mozga i povećanje pritiska zbog ograničenog kapaciteta drenaže. Profesor Bailey je ovu pojavu uporedio sa rijekom koja preplavljuje svoje obale. Krajnji rezultat je da nema dovoljno kiseonika u svim dijelovima mozga, što može objasniti probleme sa vidom ali i probleme sa kognitivnom agilnošću astronauta.
