U suštini to znači da neke supstance u malim količinama mogu da bude lijek, a u velikim otrov. Čak i voda može da bude otrovna ako se konzumira u prevelikim količinama, piše CNN.
Izgleda da bi upravo ta činjenica, da doza određuje koliko je nešto smrtonosno ili ne, mogla da se primjeni i na korona virus. Naime, već dugo se u naučnim krugovima raspravlja o tome da je doza virusa kojoj je neka osoba izložena zapravo ključna za to hoće li se osoba uopšte zaraziti, dobiti blage simptome ili teški oblik bolesti, prenosi “Žena“.
Profesor biologije sa Unjiverziteta Masačusets Erin Bromidž istakao je za CNN da se ideja o tome da je potrebna određena količina patogena kako bi se organizam zarazio pokazala tačnom za neke druge viruse.
“Ako izložite životinju niskoj dozi virusa, ona će uspjeti da se odupre zarazi bez razvijanja bolesti. Ali ako je izložite većoj količini, organizam će se zaraziti i životinja će se razboljeti… Doza, u tom slučaju, postaje veoma važna”, kaže on.
Količina virusa je ključna, ali ne jednokratno, već zbirno?
Logika je veoma jednostavna – ne treba vam tačno određena čestica virusa koja će inficirati ćeliju, ako imate veliki broj viralnih čestica jedna će uspjeti da se probije do ćelije i da pokrene infekciju.
Ipak, Bromiidž upozorava da nije ključna samo količina virusa kojoj je neko izložen jednokratno, već zbir količina kojim je bio izložen tokom određenog vremena.
“To bi moglo da objasni zašto je medicinsko osoblje na udaru. Jer su izloženi visokim dozama ili jer se nalaze u okolini u kojoj su kontinuirano izloženi virusu pa se doza stalno povećava?”, akcentuje ovaj stručnjak.
Zbog toga epidemiolozi kad procjenjuju koliko je neko potencijalno zaražen u obzir uzimaju i vrijeme provedeno u bliskom kontaktu sa zaraženom osobom, odnosno u rizičnoj situaciji. Trenutno je “zlatni standard” do 15 minuta, ali to može značiti i nekoliko kraćih susreta koji zajedno čine 15 minuta.
Mnogo toga zavisi i od osobe koja dođe u kontat sa virusom
Međutim, naučnici sve više otkrivaju kako nije ključan samo virus, već i osoba koju on zarazi.
“Svaka osoba ima različiti prag tolerancije. Nekom ko ima problema s imunitetom ili ako je pod stresom, treba manje virusa kako bi se zarazio u odnosu na nekoga ko je u dobrom zdravstvenom stanju”, kaže Bromidž.
Kad se sve to skupi i sabere šanse da se neko zarazi zavise od psihologije potencijalnog pacijenta, ali i od njegovog ponašanja i navika (kao što su pušenje, zdrava ishrana, fizička aktivnost i spavanje).
Ono što je glavni problem jeste utvrditi tačan scenario koji dovodi do infekcije.
“Jednostavno ne možemo da proučavamo tačnu dozu virusa koja bi nekog učinila bolesnim, jer je to potpuno neetično”, upozorava infektolog i profesor medicine na Univerzitetu Kalifornija dr Monika Gandi.
U praksi bi to značilo da treba izložiti potencijalne ispitanike sve većim nivoima virusa kako bi se otkrilo kako i kada se infekcija događa.
“Mislim da nećemo dobiti taj iznos. Možemo pokušati sa životinjama i dobiti određene podatke, ali za ljude – na žalost, nećemo”, ističe dr Gandi.
Maske smanjuju dozu virusa koja dolazi do osobe
Dakle, naučnici za sada mogu samo da nagađaju koliko je nekome potrebno da bude izložen virusu kako bi se zarazio. No, ljudi svakako mogu da smanje tu izloženost ako nose zaštitne maske. One, dokazano, smanjuju dozu virusa koja dolazi do osobe, ali i koju možda nesvjesno zaražena osoba širi oko sebe.
A ako smanjimo dozu virusnih čestica u našoj blizini, smanjit ćemo i šansu da se zarazimo, odnosno da neko u našoj blizini budu zaražen. Osim toga, stručnjaci smatraju kako izloženost maloj dozi virusa može da podstakne imuni sistem na reakciju, bez razvijanja bolesti. Slično kao što to radi vakcina, a to bi se moglo pokazati ključnim za okončanje pandemije.
Kako to da se neko ne razboli, a ima antitijela?
Upravo su dr Gandi i dr Džordž Ruterfor sa odjeljenja epidemiologije na Univerzitetu Kalifornija autori zanimljivog rada objavljenog u magazinu “New England Journal of Medicine”. Oni su u ovom istraživanju istakli da kada neko nosi masku, a izložen je virusu, dobija manju dozu virusnih čestica, čime može da izbjegne razvijanje bolesti, a da se ipak podstakne imuni sistem na reakciju.
To bi moglo da bude i objašnjenje za to zašto neki nikada nisu bili bolesni, a ipak su razvili antitijela koja su povezana sa infekcijom korona virusa.
Problem je što ljudi ne mogu da znaju količinu virusnih čestica kojima su izloženi, kao ni koliko im je virusnih čestica potrebno da razviju antitijela, a da ne razviju infekciju. Zato dr Gandi i njen tim akcentuju ono što je već davno trebalo da usvojimo – socijalnu distancu, često pranje ruku i nošenje zaštitne maske, piše “Žena“.
