Time je, uz Fajzer, postala jedna od najvjerovatnijih kandidata za vakcinu protiv kovida-19, a sada se oglasila i jedna volonterka koja je učestvovala u testiranju i ovo su njena iskustva.
Leja Makor, dopisnica AFP u Majamiju, jedna je od volontera na kojima se ispitivala američka vakcina kompanije Moderna. Leja je, uprkos tome što boluje od astme, riješila da uđe u program u kome je učestvovalo oko 30.000 volontera, i to samo nekoliko sedmica nakon što joj je od korona virusa preminuo otac. U eseju koji je objavila objasnila je zašto je to uradila, a mi ga prenosimo u cjelosti.
Tri sedmice prije nego što su Fajzer i Moderna krenuli u klinička ispitivanja, preminuo mi je otac. Kao i mnogi drugi u ovoj pandemiji, umro je sam. Dok je moja porodica prolazila kroz traumu i opraštala se s njim kako je najbolje umjela u ovim okolnostima, ja sam bila suočena sa jednom mračnom opasnošću – Majami je postao novo žarište a ja sam izvještavala o tome. Izgubila sam oca, a bolujem od astme što me svrstava u izrazito ranjivu kategoriju.
Pomisao da mogu da preduzmem nešto kako bi se širenje virusa zaustavilo nudila mi je neki unutrašnji mir. Razgovarala sam o tome sa prijateljima i porodicom i u razgovoru sa njima shvatila i sama da, kakve god bile nuspojave vakcine, biće blaže od onoga što bih iskusila da se zaista zarazim korona virusom.
Tako sam prelomila i dva dana nakon pisanja reportaže o početku treće faze ispitivanja na Floridi, ponovo sam zakucala na vrata laboratorije. Ovog puta ne kao novinar, već kao volonter.
Laboratorija u predgrađu Majamija u koju sam se javila radila je naizmjenično za Fajzer i Modernu – jedne sedmice za jednu, druge za drugu kompaniju. Termin koji sam ja dobila bio je Modernin dan.
Laboranti su mi objasnili cijeli postupak, a dobila sam i dokument od 22 stranice sa svim detaljima.
Ispitivanje se sastoji od dvije doze, a dobrovoljci su plaćeni 2400 dolara za dvogodišnje istraživanje. Svako od nas upozoren je na moguće nuspojave, od bola na mjestu uboda pa do temperature i groznice.
Nas 30.000 volontera podijeljeno je u dvije grupe – jedna dobija vakcinu a druga placebo.
– Čak ni mi ne znamo ko dobija šta. To zna samo Moderna – rekla mi je medicinska sestra kada sam je pitala u kojoj sam ja grupi.
– Izjeda me to što ne znam u kojoj sam grupi – rekla sam joj dok mi je mjerila puls.
– Placebo je jednako važan kao i sama vakcina. Za istraživanje je neophodna i kontrolna grupa. U kojoj god da ste grupi, od velike ste pomoći – odgovorila mi je.
Osjetila sam se krivom što sam mislila o sopstvenom stanju umjesto da se fokusiram na viši cilj, što je nestanak virusa, pa sam prestala sa pitanjima.
Sestra mi je uzela šest ili osam ampula krvi, nisam više sigurna. Dala mi je i test za trudnoću i naglasila da je veoma važno da koristim kontracepciju u toku ispitivanja jer se ne zna kakav je učinak na plod.
Tada je došlo dvoje ljudi koji su u frižideru nosili nešto – placebo ili pravu vakcinu. Ubod me nije bolio, a onda sam preventivno ostala na posmatranju pola sata.
Jedna od sestara nosila je kapu sa Supermanovom znakom. Pitala sam je zašto.
– Jer smo svi ovdje superjunaci – odgovorila mi je i predala mi gomilu suvenira – naljepnice, majice, maske sa natpisom “kovid ratnik” i “kovid superjunak”.
U laboratoriji mi je instalirana i aplikacija za mjerenje temperature i prijavu eventualnih simptoma i nuspojava. Kada sam stigla kući, ruka me je malčice boljela. Pitala sam se da li je to signal da sam primila vakcinu, a ne placebo. Međutim, nisam mogla to pouzdano da znam.
Nakon druge doze boljelo me je mnogo više i duže. Na mjestu uboda pojavila se gruba crvena oteklina, ali ja i dalje ne znam da li sam dobila placebo ili vakcinu. Morat ću da čekam da mi jednom to kažu iz Moderne. Za to vrijeme, ja shvatam da mi je učestvovanje u ovom projektu pomoglo da procesuiram gubitak oca i okretanje svijeta naglavačke uslijed pandemije u kojoj smo se zatekli. To je mali gest s moje strane, ali dovoljan da znam da smo kao čovječanstvo uzvratili udarac, prenosi “Žena“.
