Kada je riječ o pronalaženju nove planete za život, najočitiji kandidat je naš planetarni susjed Mars. Ako govorimo o našim drugim izgledima u Sunčevom sistemu, tada Mars izgleda kao najbolja opcija među lošim izborima. Mogli bismo ili izgorjeti na Veneri ili umrijeti na Jupiteru u jednoj od oluja koje pogađaju njegovu površinu, koje su same po sebi mnogo veće od Zemlje. Također postoji i pitanje kako uopće doći tamo..
Sedam mjeseci da stignemo
Elem, Mars je, evidentno, najočitiji izbor za nas, ali NASA procjenjuje da bi nam i dalje trebalo otprilike sedam mjeseci da stignemo tamo. Čovječanstvo možda na Marsu ne bi suočavalo s izazovima ovih drugih planeta, ali postoje još mnogi načini na koje bi se bilo koji naseljenik Marsa mogao nadrapati.
Krenimo s nečim što obično uzimamo zdravo za gotovo ovdje na Zemlji, a to je disanje. Na Zemlji najčešći element u atmosferi je dušik, 78 posto, s 0,04 posto ugljičnog dioksida. Na Marsu nivo CO2 je nevjerovatnih 95 posto. Za usporedbu, atmosfera s 10 posto CO2 dovoljna je da nekoga onesvijesti u roku od 10-15 minuta, a 15 posto je ipak malo previše. Dakle, 95 posto može biti oveći problem.
Sljedeća je temperatura, pri čemu je najniža zabilježena temperatura na Zemljina, ona na Antarktiku -93,2°C. Međutim, na Marsu temperature redovno padaju na -125°C.
Jedna osoba istražila je kako bismo se mogli prilagoditi neprijateljskom okruženju na Crvenoj planeti. Biolog Skot Solomon (Scott) objavio je knjigu “Budući ljudi: U unutrašnjosti nauke naše kontinuirane evolucije”, koja se bavi upravo ovim.
Solomon predlaže da bi ljudi mogli postati predmet ”osnivačkog učinka”. To je situacija u kojoj vrsta mora vrlo brzo, u evolucijskom smislu, prilagoditi se s malom populacijom u novom okruženju. Takve okolnosti stvaraju genetsko grlo boce, što znači da mutacije nastaju brže, što je u evolucijskom smislu nekoliko stotina generacija, piše Klik.hr.
6.000 godina evolucije
To bi moglo biti samo 6.000 godina, dakle malo više od svih zabilježenih ljudskih povijesti. Solomon piše u svojoj knjizi: “To se rutinski događa životinjama i biljkama izoliranim na otocima… ali dok specijacija na otocima može trajati hiljade godina, ubrzana stopa mutacija na Marsu i oštri kontrasti između uvjeta na Marsu i Zemlji vjerovatno bi ubrzali proces.”
Naprimjer, manja gravitacija na Marsu mogla bi dovesti do gubitka gustoće kostiju, što bi moglo uzrokovati češće lomove kostiju. Solomon kaže: “Nakon mnogo generacija, ljudi s Marsa mogli bi završiti s prirodno debljim kostima… dajući im robusniji izgled.”
