Dogovoriti intervju s Dinom Merlinom (56) nikada nije jednostavno. Apsolutna muzička zvijezda radije pušta da o njemu govore njegove pjesme i koncerti kojih je u 2018. bilo bukvalno na svim stranama svijeta i svaki je rađen na najvišem nivou i u svjetskoj produkciji, piše “Avaz“.
Turneja „Hotel Nacional“ obara sve moguće rekorde, koncerti su spektakli koji se ne zaboravljaju i za svaki se traži karta više. I kao što Merlin ističe, rezultat je to konstantnog rada koji poput neumornog tankera plovi preko okeana ne mijenjajući značajno kurs već dugi niz godina.
Posljednji decembarski dani za Merlina su bili posebno zahtjevni. Deverao je s gripom, a uz to je imao gust koncertni kalendar, koji za 2018. godinu zaokružuje spektaklima na Zlatiboru i u Budvi.
Mir na Alifakovcu
Kada nije na bini, vodi miran život u svom domu u starogradskoj mahali Alifakovac i uživa u dragocjenim trenucima sa svojom porodicom i rijetko kome dozvoljava da naruši taj mir.
Ipak, samo i ekskluzivno za „Dnevni avaz“ Merlin je dao intervju te je veoma otvoreno govorio o stanju u našoj zemlji, turneji „Hotel Nacional“, svojoj porodici…
Kao prvo, kako ste?
– Dobro sam, što i Vama i svim čitaocima želim!
Po čemu ćete pamtiti 2018. godinu? Vjerujem da ste kao muzički profesionalac iznimno zadovoljni s proteklih 365 dana, a kako se osjećate kao građanin Bosne i Hercegovine?
– Bila je radna i dinamična godina koja je, kao i ove prethodne, brzo prošla. Putovali smo i svirali od Oklanda do Budve. Bilo je posla pa će predstojeća pauza dobro doći. Planirali smo u narednoj godini malo odmoriti, doći do daha, pa onda opet “Jovo nanovo”. A kao građanin Bosne i Hercegovine osjećam nedostatak osnovnog sastojka države, a taj sastojak se zove društvo. Moramo više raditi na izgradnji društva. Ne treba čekati na EU i NATO da počnemo uvažavati potrebe vremena, prostora i čovjeka, to možemo već sad, niko nam to ne brani.
„Hotel Nacional“ postao je, možda, najveći hotel u Evropi, ali i šire. Koliko ljudi je ugostio od 2014. do sada?
– Protekle četiri i po godine su, otkako je krenula turneja, obilježili kilometri i kilometri, gotovo jedan pravi mali put oko svijeta. Kao i u drugim poslovima, bilo je tu blistavih, a i teških trenutaka, ali svaki je proživljen i doživljen punih pluća, kako kažu “sa igrom i pjesmom.” Blagoslovljen sam i zahvalan da mi je dato da mogu s pjesmom na ovaj način proći svijet i dostaviti ljudima osmijeh i nadu pa to i činim od Australije do Amerike. Prema statistikama o kojima vodi računa moj menadžment, do kraja 2018. godine premašit ćemo brojku od 900.000 ljudi koji su prisustvovali koncertima turneje “Hotel Nacional”.
Misija umjetnosti
U Vašem muzičkom hotelu svi se slažu, nema nesuglasica, nema razlika… Kako ste to postigli?
– Nisam siguran da na planeti Zemlji postoji mjesto gdje nema nesuglasica, ali idem “na sigurno” pa ću reći da nijedan uspjeh ne stiže preko noći. I stvarno je to tako. Rezultat je to konstantnog rada koji poput neumornog tankera plovi preko okeana ne mijenjajući značajno kurs već dugi niz godina. Misija je rad na samom sebi, onima najbližim oko sebe, a onda još dalje, ujediniti ljude na način na koji to samo umjetnost može.
Kada vršite selekciju pjesama koje idu na novi album, a koje otpadaju, koliki je omjer Vaše sigurnosti naspram nesigurnosti? Kome najviše vjerujete?
– Prirodno je da čovjek najviše vjeruje onima koji su mu najbliži. Novi nacrt pjesme prvo podijelim s porodicom i najbližim saradnicima. Znaju da me mogu pogledati u oči i reći šta im je dobro, šta im je manje dobro ili šta im ne valja. To su ljudi koji trebaju svakom čovjeku, ne samo meni. Ali na kraju je ipak moja posljednja.
Historija migracija
Dosta ljudi koji su napustili BiH i region zasigurno susrećete po Evropi na koncertima. Kakav je Vaš dojam, jesu li doista sretniji nego što su bili ovdje?
– Historija ljudskog roda je historija migracija. Pogledamo li u prošlost svakog od nas pojedinačno, gotovo je sigurno da ćemo nekad u nekom trenutku u našim pričama naći nekoga u lancu ko je odlučio napustiti svoje ognjište i saviti gnijezdo negdje drugdje. Svi kad-tad saznamo da život ima svoju težu i protutežu – što se izgubi na jednoj strani, dobije se na drugoj. To vrijedi, vjerujem, za sve niše života, pa tako i za promjenu adrese boravka. Vjerujem da čovjek može biti sretan i u Minhenu i u Melburnu i u Bugojnu. Sreću nužno ne donosi mjesto boravka, a bogme ni bankovni konto. To je tajni sastojak života.
Koje su Vaše želje za 2019. godinu, naravno osim zdravlja? Uvjerena sam da na profesionalnom planu pripremate nešto što do sada nije viđeno.
– Pripremam do sada “neviđen” odmor. Onda ćemo vidjeti kako ćemo i šta ćemo dalje. Vama i Vašim čitaocima želim sve najbolje u životu u narednoj, kao i u godinama koje dolaze.
Postao svekar
Prije izvjesnog vremena postali ste svekar, dobili ste snahu… Koliko imate vremena uživati u divnim, jednostavnim stvarima koje donosi život?
– Život ide drumom. Djeca rastu i nastavljaju gdje smo mi stali ili ćemo jednog dana stati. Osjećaj da su sretni i mene čini sretnim i zadovoljnim. Baviti se ovim čime se ja bavim ili bilo kojim drugim zanimanjem na ovom nivou ostavlja malo ili nikako vremena za opuštanje i divnu svakodnevicu.
Ne znam ništa drugo nego da budem svoj
Kada se ugase svjetla pozornice, kakav je Dino Merlin u svoja četiri zida?
– Nerazdvojiv od onoga što sam na pozornici. Siguran, nesiguran, lomljiv i nesalomljiv. Kad pročitam ili čujem frazu da čovjek treba da “bude svoj”, ne znam tačno šta to znači, jer ja ne znam ništa drugo nego da budem svoj.
Ne sjećam se posebnih druženja za Novu godinu
I za ovu Novu godinu nastupate. Nedostaju li Vam intimna slavlja s porodicom i prijateljima?
– Ne sjećam se nekih posebnih druženja za Novu godinu, ali da nemam koncerata, sigurno je da bih vrijeme proveo uz porodicu i prijatelje.
