Ukoliko govorite bilo koji strani jezik, jasno vam je da na tom jeziku ne postoji sintagma “zabavna muzika”. To je vjerovatno zbog toga što takav žanr ne postoji. Pod tim pojmom smo, što u neznanju, što zbog želje za jasnom podjelom žanrova uvrstili sve što ne pripada tradicionalnom narodnom melosu, dok smo pojmu narodna jedino dodali novokomponovanu narodnu muziku, piše “Expresstabloid.ba“.
Tako pojam “zabavna” obuhvata pop, soul, džez, sving, bluz, elektronsku muziku, kao i brojne druge muzičke pravce i podpravce. Jedino se negdje u zapećku rokenrol uspio iskristalisati kao žanr za sebe. U glavama veleumnih muzičkih znalaca, koji se drže ove podjele, ta dva osnovna pravca se ne miješaju. Za njih ne postoji ništa između.
Da je moguće prelaziti iz jednog pravca u drugi, te da se mogu praviti razne kombinacije, odnosno da umjetnost ne trpi granice i okove vidimo na primjeru Ane Bekute. Kroz karijeru koja traje više od 30 godina Bekuta je objavljivala brojne hitove koje nije jednostavno svrstati ni u narodnu, ni u “zabavnu” muziku. Ni lijevo, ni desno. Njen opus predstavlja sredinu, mješavinu i jednog i drugog, na šta ukazuju pjesme kao što su: “Ja nisam rođena da živim sama”, “Kralj ponoći”, “Zlatiborske zore”, “Rano moja”, “Crven konac” “Sve sam stekla sama”, kao i “Imam jedan život”.
Posljednje navedenu pjesmu objavila je 1993. godine na albumu “Ana Bekuta”. Stihovi su djelo Snežane Vukićević, muzika Perice Zdravkovića, dok je za cjelokupan aranžman bio zadužen Dragan Stojković Bosanac.
Sama pjesma donosi sliku života, prolaznosti vremena, odnosno patnje kojom je život prožet, a koju ni vrijeme ne liječi. Lirski subjekt u ovoj pjesmi žali, pati, boluje, želi i sve to bez ikakve nade da će u nekom trenutku biti drugačije. Rezignacija nad sopstvenom sudbinom je nešto najbolnije što čovjek može da iskusi. Nemoć, apatija, beznađe. Sve dok u čovjeku postoji i zrno volje za borbom, svi sudbinski udarci nisu toliko bolni, ali kada te volje nestane i najmanja životna turbulencija djeluje katastrofano i pogubno. Takvo osjećanje je osnovna tema ove pjesme.
Zbog čega je lirski subjekt zapao u tu apatiju ne znamo. Ono što naslućujemo je da ima neke veze sa tajnom koju čuva. U tajne nije lako proniknuti, ali samo njeno postojanje dodatno pojačava sav usud i bol. Saznanje da se obavezala na čuvanje tajne zarad višeg cilja, donosi nam prepoznatljivo osjećanje spremnosti na žrtvu. Takvo osjećanje i pati i olakšava, ono je i epsko i lirsko, i voljeno i omraženo, i narodno i “zabavno”…
