Ljubav prema publici u cijelom svijetu
‘U Americi imam puno dragih prijatelja tako da se uvijek radujem susretu s njima. U Chicagu ima najviše naše raje i nekako se najduže znamo pa i atmosfera bude fenomenalna, ali bilo je energično i u Atlanti, Detroitu, New Yorku. U New Yorku je bila dobra organizacija i svaki put su sve bolje i bolje sale u kojima se nastupa. Lijepo je otići našim ljudima kojih ima sve više u dijaspori. Posebno me to raduje, jer pjevamo našim ljudima, ta emocija koja vlada nešto je posebno. Osjeća se nostalgija i volim pjevati ljudima iz naših krajeva, postoji neka uzajamna veza’, priča Čolić.
Uskoro će, točnije 26. listopada, nastupiti u varaždinskoj Areni i obećava da će repertoar biti šarolik. ‘Bit će nekih starih pjesama koje nismo dugo svirali, ali i nekih novih. Najvažnije da smo svi veseli i raspoloženi. Uželjeli smo se jedni drugih, prošlo je desetljeće. Često sam dolazio u Varaždin osamdesetih, svaki dolazak tamo i u okolicu za mene je inspirativan, posebno kada se nastupa u Areni’.
‘Putujući zemljotres’
Osamdesetih je Čolić već bio ogromna zvijezda, no kada je shvatio da je uspjeh došao? Kaže mi da se to dogodilo nakon drugog albuma. Posao je shvaćao ozbiljno otkako se sedamdesetih pojavio na sceni. ‘Mada, veliki uspjeh je uslijedio poslije drugog albuma ‘Ako priđeš bliže’ i uspješne turneje po bivšoj Jugoslaviji. Zvala se ‘Putujući zemljoters’, s Lokicama i Dadom Topićem. Toliko je bio tiražan taj album da smo mogli raditi velike koncerte, tada sam shvatio da sam profesionalac. I danas se taj album smatra jednim od najprodavanijih u regiji. Bio je to logičan slijed, opredijelilo me, pojavio sam se u svim domovima’, sjeća se Zdravko.
Grbavica i sport – nogomet, atletika…
Odrastajući na sarajevskoj Grbavici dugo se bavio sportom. ‘Bio sam dobar sprinter, u drugom razredu srednje škole sam bos trčao 11,6 na 100 metara. Volio sam i nogomet. Moje dvije ljubavi. Mali nogomet sam igrao u sarajevskoj ligi, ali istovremeno sam svirao i gitaru. Moj prvi dolazak u Zagreb je bio s atletikom na stadion Mladost. Tada sam se natjecao na juniorskom prvenstvu i ozlijedio se. Poslije sam još malo trenirao, ali kratko. Gitara je onda osim škole uzela kod mene najviše maha. A onda je i ona postala pratnja, a vokal je pobijedio’.
‘Lomio sam se baš jako’
Gitaru je u ruke uzeo zahvaljujući svome ocu. ‘Kada sam naučio svirati gitaru, volio sam s prijateljima naći se u parku i svirati prolaznicima. Stariji koji su se tada vraćali sa zabava gdje su svirali Indexi uživali bi i u našim pjesmama, bilo je to lijepo iskustvo. I ljeti u Boki kotorskoj su bili lijepi doživljaji. Počeo sam na očevo inzistiranje, vidio je da sam muzikalan. Tata je od rođaka naručio gitaru i doveo mi učitelja koji je svirao u Domu milicije. On je dolazio kod mene kući da vježbamo, uz njega sam svladao prve korake, naučio note… Borba između nogometa i gitare je bila velika, lomio sam se baš jako. Sjećam se: Imam sat, a utakmica je u to vrijeme, branio sam na Grbavici. Nervozan napuštam utakmicu i odlazim na sat. Opredijelio sam se za gitaru’, dodaje Zdravko.
Prvi honorar poslužio mu je za prijevoznu kartu i čašćenje prijatelja
Nije ga gitara izdala, donijela mu je sve što ima danas! No, prvi honorari bili su daleko od visokih! Pitam ga što je napravio s prvim honorarom, a Čolić se sjeća svega, baš kao da je bilo jučer. Išao je tada u treći razred srednje škole. ‘S drugom Nedimom Idrizovićem došao sam u Baošić. Vidio je plakat da se u Bijeloj održava lokalno natjecanje pjevača amatera i nagovorio me da se prijavim. Pjevao sam pjesmu ‘Lady Madonna’ od Beatlesa i osvojio drugo mjesto. Od honorara smo prijatelj i ja platili put do kuće, a kad smo se vratili častili smo cijelo društvo u školi u Sarajevu’. Baš tada krenula mu je karijera uzlaznom putanjom. Tih je godina već svirao s ‘Ambasadorima’, a veliki Kornelije Kovač uočio je Čolića kao potencijal.
Kornelije Kovač zvao ga vrlo brzo da pjeva u ‘Korni grupi’
‘Pozvao me da budem pjevač ‘Korni grupe’ umjesto Dade Topića. Tada sam bio student prve godine Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Ostao sam šest mjeseci i poslije ‘Šlagera sezone 1972.’ kada sam nastupio s pjesmom Kemala Montena – ‘Sinoć nisi bila tu’, na kojem sam proglašen kao favorit, i dobitnik nagrade publike i za interpretaciju krenula je moja solo karijera. Tada je u novinama izašlo ‘Pojavilo se novo ime – Zdravko Čolić’. Tako dolazi do suradnje s Kemalom i ulazim u festivalski repertoar’.
Odbio ponudu da gradi karijeru u inozemstvu
Iako su mu stigle ponude da gradi karijeru u inozemstvu, točnije Njemačkoj, Čolić nikada to nije napravio. ‘Nisam tada želio živjeti u Njemačkoj, sve je bilo neizvjesno, a karijera u Jugoslaviji krenula je odlično, bilo je puno koncerata. Bilo mi je tada prirodno da ostanem. Obiteljski sam bio vezan uz Sarajevo, a danas bih napravio isto. Mada je danas moguće raditi na jednom mjestu, a živjeti na drugom, zahvaljujući tehnologiji’. Da je napravio pravi potez – dokazala je 1977. turneja s Lokicama, do danas je to jedna od najpamtljivijih turneja bivše države. ‘Pojavile su se sa mnom na sceni na Festivalu zabavnih melodija Zagreb ’77. Na tu ideju došao je moj menadžer i prijatelj Maksa Ćatović. Predložio je, budući da je pjesma ‘Ti živiš u oblacima mala’ u brzom ritmu, da nazovemo Lokicu i da cure naprave koreografiju. To se pokazalo kao pravi potez, sa mnom su činile cjelinu. Nekada nije bila potrebna reklama za turneju. Jedini pokazatelj je tada bila dobra pjesma i prodaja ploča. Ako si imao tiražu od 250 tisuća primjeraka, dvorane bi mogle biti pune. To je bila garancija za uspjeh’.
Publika je obitelj
Otada prijateljuje s Goranom Bregovićem, značajnom glazbenom pojavom ovih prostora. Oboje su svojevrsne legende i zanimljivo je da im je prijateljstvo potrajalo kroz sve ove godine. Zajedno su i surađivali, a Čolić bi volio jednog dana ponovno napraviti s Bregovićem suradnju. ‘On je imao svoju grupu, ja svoju, prijatelji smo iz Sarajeva. Počeli smo kao mladi krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih baviti se glazbom. Pošto smo živjeli u istom gradu, družili smo se. Opet bih volio surađivati s njim. Ali sve je pitanje slobodnog vremena, on svira po svijetu i vrlo je uspješan, što me jako raduje. Napravio je uspješnu karijeru’.
No, dok Bregović oduvijek slovi za čovjeka nešto težeg karaktera, Čolić oduvijek ima iznimno pozitivan imidž. Zanimalo nas je je li takav zbog karijere ili je jednostavno i privatno fin, smjeran i pristojan. ‘Tako sam odgojen, odmalena sam učen da je u ljubavi i poštovanju snaga čovjeka. A za mene je i moja publika moja obitelj koju volim i poštujem iznad svega. Veliki sam profesionalac i brinem o svojoj publici, to je ljudska odgovornost. Uvijek kažem da je zavičaj svuda gdje dopire naš duh, gdje ima dobrih ljudi, gdje se dobro osjećam. Promatram ljude kao ljude, važna je emocija i energija. Tako je i danas. Glazba ne poznaje granicu, univerzalna je’.
Život u koferu i histerične obožavateljice danas su iza njega, no fanovi ga i danas prate
Godinama je, kaže, živio u koferu. Danas je drugačije, nastoji živjeti posloženije – i uspijeva u tome. ‘Ranije je to bilo drugačije. Danas smo ovdje, sutra tamo, s kraja na kraj, što mi, iskreno, nije odgovaralo. I sve se radilo u kraćem periodu. Sada to radimo drugačije, organizirano, znamo nekoliko mjeseci unaprijed gdje smo pa se pripremim i fizički i psihički. Raspoređenije je, razrijeđenije. A što sam stariji, odgovorniji sam i prema publici i prema sebi’, priča Čolić. Ne samo da je spavao od grada do grada, nego je zbog njega vladalo opsadno stanje, žene su bile u stanju histerije zbog Čolića. ‘Bilo je opsadno stanje. Bilo je svakakvih doživljava, svašta se događalo, ali dosta simpatičnih situacija. Svako vrijeme nosi svoje načine obožavanja prema umjetnicima. Ja sam kao muškarac imao najviše ženske publike, dijelio sam autograme, dobivao pisma, nije bilo mobitela. Ima obožavatelja koji su nekada dolazili i dolaze i sada na moje koncerte. To je sastavni dio posla. Ima fanova koji me i danas prate na mnoge koncerte. Što je lijepo. To je naša veza koja traje dugo’, zaključio je Čolić,piše Jutarnji
