Laća, nadimak po kojem ga mnogi bolje znaju, dijete je koje je rođeno u estradi. No, nikad nije bio estrada u njenom pravom smislu i obliku. Bježao je od eksponiranja, iako se vrlo često provlačio kroz medije. Sa majkom je stvorio mnoge hitove, a u posljednju godinu njegove pjesme dominiraju Srbijom i regionom.
Laća je za „Alo“ iskreno pričao o razlozima zbog kojih je napustio Srbiju, o majčinom savjetu kojim se vodi kroz život, o privatnim lomovima kad je ostao bez brata, kad se Marina razboljela, o privođenju zbog heroina te o pjevačima.
– Ne volim javno eksponiranje ne samo zato što za sobom povlači veliku odgovornost i veliki rizik, već, prije svega, zato što užasno smara. Dođi na televiziju, topi se pod reflektorima, odgovaraj na pitanja polupismenih novinara… To bi užasno negativno utjecalo i na moj život i na moj rad. Došao je trenutak kad ne mogu da budem toliko sebičan i medijski autističan, upravo zbog tih hitova koji ne bi bili hitovi da ih nisu komponirali moji saradnici i otpjevali izvođači bez kojih moji tekstovi ne bi imali nikakav značaj. Bilo bi samoživo. Većina tih ljudi privatno su mi i prijatelji i znam da im nije pravo kad se ne odazovem nekom novinarskom pozivu ili kad se ne pojavim na promociji. Neću da budem loš saradnik, a kamoli loš prijatelj – izjavio je Marinin sin za „Alo“.
Prije nekoliko godina, rekao je da sebe nikada nije smatrao poznatom ličnošću.
Prije nekoliko godina rekao je da se nikad nije smatrao poznatom ličnošću. Da li je i dalje tako i kako je uspio da se distancira od javnosti s obzirom na to ko su mu roditelji?
– Cijela ta priča ima neki “glamur” koji je uglavnom lažan, mistifikacija obična. Ja dobro pišem, kao što taj obućar dobro popravlja đonove. I ne želim da me ljudi traže da sarađujemo zbog samoreklame. Mene moj rad reklamira.
Sa majkom je radio na mnogim hitovima, a otkrio je da mu je najdraži „Sto puta“ Zdravka Čolića.
Mnogi kažu da će, poslije Marine Tucaković, biti veliko pitanje ko će moći da piše takve tekstove. Na pitanje misli li da će neko nekada moći da nadmaši njegovu majku, odgovorio je:
– Ne. I ne treba. Još je živa i piše, i samo neka pokušavaju da je nadmaše. Ali, neka pokušavaju. Bit će bolji tekstovi.
Iako ne voli javno eksponiranje, vrlo često je bio u medijima, i to u pričama koje nije lako prihvatiti. Najteže mu je palo kad je objavljeno da je umro mlađi sin njegove majke, a ne stariji.
– Mnogo se ljudi već oprostilo od mene. A umro je moj stariji brat. Ne znam šta je tad bilo gore – laž da sam mrtav ili istina da on više nije živ.
Bio je uhapšen zbog posjedovanja heroina. Tada je rekao da je samo razmišljao o tome kako će se poslije pojaviti pred roditeljima.
– Pa, ispao sam majmun. Iskreno. Glup kao noć. Nikad nisam bio cvjećka, nisu moji roditelji sad odjednom bili razočarani saznavši kako se njihov anđeo od djeteta tako promangupisao. I njima i meni je bilo krajnje ponižavajuće. Ne zbog droge, već zbog načina na koji se to sve izdešavalo.
Otkrio je kako je podnio smrt brata i majčinu bolest.
– Hm… Dvije različite stvari, dvije različite reakcije. Jedna je gubitak, druga mogućnost skorog gubitka. Kad mi je umro brat, odmah sam se bacio na ispitni film kao student. Kad sam saznao da mi je majka bolesna, obrazovao sam se i pokušao da razumijem sve koliko sam mogao o njenoj bolesti, kako drugi ne bi uprskali stvar. Od ljekara do ulja Svetog Nektarija. Iako, sigurno, i jedno i drugo pomaže.
Najbolji savjet koji mu je majka dala je da se u životu samo na sebe i na nju mogu osloniti.
O tome kako piše svoje pjesme i kome ih posvećuje, kaže:
– Uvijek sam mislio kako ja pišem na bazi tuđih iskustava. Moj prijatelj i saradnik Ljuba i moja kolegica Bojana Vunturišević provalili su da to nije baš tako. Naprimjer, ona tvrdi da je pjesma “Adio Amore”, zapravo, o odnosu mene i moje majke.
Mlađi sin Marine Tucaković trenutno živi u Skoplju.
– Beograd mi je postao depresivan. Otišao sam u Skoplje kao jednu od opcija, druga je bila Ljubljana, gdje mi živi najbolja drugarica, na nekih mjesec da ohladim glavu. U Skoplju sam upoznao Darka Dimitrova. I bez ikakvih pretenzija smo počeli i da sarađujemo i da drugujemo. I sigurno ćemo još dugo tako. A nekako sam i zavolio Skoplje – priznao je.
Za Čolu i njegovih šest Arena kaže:
– Ne. Primjer zvijezde iz takve države, iz takve industrije, ta harizma, taj čovjek. Ne! Čola zauvijek!
Ispričao je koga je odbio za saradnju i postoji li neko kome ni za kakve pare ne bi radio pjesme.
– Da sam konkretno nekome rekao: “E, vidi, ja tebi neću da pišem”, ne. Mene privuče energija, ličnost i, naravno, dobra pjesma bez obzira na žanr. OK, postoje drastični primjeri. Šta ja mogu sada da napišem jednoj Dragani Mirković? Šljivike i livade 2020? Asfalte i betone? – iskren je.
Za deset godina, kad bude imao 43, kaže da bi geografski bio na istom mjestu, samo dalje od urbane sredine. I da radi i bude okružen ljudima koje voli.
