Dani kada je u Jugoslaviji počeo rat zauvijek su urezani u pamćenju Aleksandra Milića Milija. Danas popularni kompozitor, kompozitor, muzički producent, tekstopisac, aranžer i vlasnik diskografske kuće je tada bio u Sarajevu. Roditelji su iz Osijeka otišli za Beograd, u posjetu iz koje se više nisu vratili u porodični dom.
“Rekli su im da više nije bezbjedno, pa su ostali sa garderobom koju su ponijeli za dva dana, evo, cijeli budući život”, ispričao je Mili za Kurir. “Tata je počeo da radi, odmah je našao posao. Kasnije ga je pozvala Vlada Zimbabvea da vodi kliniku u Africi i oni odlaze deset godina u Afriku, gdje sam ja išao stalno kad je ovdje počinjala jesen i zima, a tamo proljeće i ljeto.
Mi smo tada mogli sebi da priuštimo jedino kuću u Rušnju, 30 kilometara od Beograda, a ja sam prešao kod moje sestre Milice. Imala je mali stan, spavao sam pored neke peći. Imao sam i gitaru sa tri žice, dvije godine sam sve hitove na njoj komponovao i nisam htio da je mijenjam.
Onako sam samcit u Beogradu, a imao sam sve u životu i to sam izgubio zbog rata, mislio sam da od toga nema ništa gore. Sve me je to jako potreslo, mada se to na meni nije vidjelo”, priča danas srećno oženjen muzičar, otac dvoje djece.
I kad sam pomislio da nema ništa gore od toga, meni su dijagnostikovali malignu bolest. Ja 1992. cijelu tu godinu dana provodim u borbi sa bolešću, četiri-pet puta sam kolabirao, bilo je pitanje da li ću preživjeti iako sam cijeli život bio sportista, gimnastičar. Valjda je ta promjena psihološki uticala na mene. To je za nas bilo strašno, u toj najgoroj situaciji u kojoj smo se našli, dešava se nešto još sto puta gore.
Moji roditelji su tu odigrali veliku ulogu, ne pokazujući strah, gledali su na sve pozitivno i na kraju se tako i desilo. Inače, dok sam još bio na hemioterapijama, završavao sam i godinu fakulteta. Sa oteklim rukama i braunilama išao sam na fakultet, a kada sam ozdravio otišao sam za Prag da studiram, gdje sam diplomirao biznis administraciju – odsjek marketing.
