Film “Kuduz” jedno je od kultnih ostvarenja jugoslavenske kinematografije koje i danas, 30 godina kasnije, s jednakom pažnjom gledaju pripadnici svih generacija, piše “Fokus.ba“.
Razlog je tragična životna i ljubavna priča glavnih junaka, Kuduza i Bedeme.
Nakon početnog mirnog života i slaganja par se počinje udaljavati, Kuduz ima jednu viziju života, Badema drugu, prepiru se i rastavljaju, ali i mire i vraćaju jedno drugom sve do, neizbježnog, tragičnog kraja, kada Kuduz svirepo ubija Bademu.
No, nije samo priča koja je snimljena prema istinitom događaju zaslužna za uspjeh filma, nego i izvanredna gluma glavnih junaka, Slobodana Ćustića i Snežane Bogdanović.
Igrati Bademu tražilo je veliko glumačko znanje, a Snežana Bogdanović ga je imala i pokazala na velikom platnu. No, taman kad je trebala nastaviti uspješan glumački niz, zbog ratnih dešavanja početkom devedesetih, na vrhuncu popularnosti, pakuje kofere i sa suprugom, također glumcem, Uliksom Fehmiuom se seli u Ameriku.
Iako je tokom prvih godina života, na drugom kraju svijeta mir našla izvan svijeta pozornica i filmskih kamera, strast prema svom poslu nikada nije izgubila. Godine 2004. se vraća na domaću scenu i briljira u ulozi gospođe Robinson u kultnoj predstavi “Diplomac”, a nakon toga u seriji “Na terapiji” igra rame uz rame s legendarnim Mikijem Manojlovićem.
O američkoj svakodnevici, porodici, aktuelnim glumačkim projektima, Snežana je govorila za novi broj magazina Azra iz svog njujorškog doma.
– Bedema je bila moja prva uloga na filmu i u tom smislu će uvijek biti specijalna. To je bio jedan od onih projekata u kojem se sve energije spoje na pravi način i priču podignu na drugi nivo. “Kuduz” se izmjestio iz lokalnog miljea svojom snagom i autentičnošću, te osvojio publiku i van naših prostora. Ne dese se takvi filmovi često. Također, mnogo je manje dobrih i velikih uloga i priča pisano za žene, tako da je i to važan momenat. Žao mi je što je to tako, ali vjerujem da bi se razne priče mogle ponovo ispričati iz ugla žene – kaže Snežana.
Na ovom filmu ste imali priliku sarađivati s nekim od najutjecajnijih filmskih i glumačkih imena Regiona, među kojima su Mustafa Nadarević, reditelj i producent Ademir Kenović… Jeste li danas s kolegama u kontaktu?
– Za film me vezuju lijepa sjećanja na jednu izuzetnu umjetničku saradnju. Životi su nas odveli na različite strane, tako da, nažalost, imam malo kontakta s ekipom filma.
Vi i suprug ste u periodu kada ste donijeli odluku da odete u Ameriku u tadašnjoj Jugoslaviji uživali glumački status na kojem bi vam mnogi pozavidjeli, no, na američkim kastinzima i tržištu važe neka druga pravila i od jugoslavenske slave se ne živi. Koliko Vam je bilo teško odreći se statusa koji ste uživali i krenuti od početka?
– U početku nam je prijala velika promjena koja je nastala u našem životu. Uz novu sredinu i mir gluma nam nije mnogo nedostajala. Naprotiv, jako nam je značilo što smo se izmjestili od svih užasa koji su se dešavali u bivšoj nam zemlji, a zbog kojih smo i otišli. A onda je došao period kada smo oboje patili zbog toga što ne radimo svoj posao. Tad smo se spakovali i s Cape Coda, gdje smo živjeli četiri godine, preselili se u New York.
Kada pogledate na svoju karijeru, čime se najviše ponosite, a za čim ipak najviše žalite?
– Možda time što nikad nisam pravila kompromise u izboru. Uvijek mi je bilo važnije šta radim, nego koliko radim. Tu odluku sam donijela davno i nisam mogla drugačije. S druge strane mi je žao što sam, živeći na drugom kraju svijeta, propustila mnogo toga u pozorištu, koje je oduvijek bilo moja ljubav i tiha patnja.
Kompletan intervju možete pročitati u aktuelnom broju magazina Azra.
