Borio se s karcinomom pluća, u septembru je završio u bolnici. Nedavno su ga otpustili, bio je na kućnoj njezi, no bolest je bila jača.
U zadnje vrijeme mu se jako pogoršalo. Otišao je moj glumački alter ego, mi smo se poznavali skoro 40 godina, a prvi put smo zajedno snimali ‘Otac na službenom putu’. Bio je moj uzor, a u kazalištu je imao remek-djela. Ovo je veliki gubitak, ne samo za Hrvatsku nego i za regiju – rekao je Emir Hadžihafizbegović
Teško je do riječi dolazio i Miljenko Brlečić:
Ovo je najteža i najbolnija izjava koju dajem. Jako ću plakati za njim. Bilo smo prijatelji, kolege iz istog teatra, zajedno smo igrali u dramama, serijama. Bio je glumčina, a iznad svega – čovjek. Teške stvari se događaju, a mi bismo ih trebali prihvatiti. Ne mogu! Ne želim prihvatiti da ga više nema – rekao je Brlečić, piše “24sata“.
Nadarević je prije nekoliko godina imao problema i sa srcem. Nije krio tu borbu.
Bolest me nije obeshrabrila jer, šta god mi radili na ovom svijetu, ići ćemo tačno do one tačke koja nam je tamo gore zapisana. Veliki napredak medicine je vidljiv i potpuno je glupo da danas neko umre od srčanih tegoba ako one nisu toliko ozbiljne da pomoći više nema – rekao je Nadarević 2016., u ekskluzivnom intervjuu za 24sata.
Doajen bosanskohercegovačkog i hrvatskog teatra i filma dodao je kako se danas ugrađuju srčane premosnice, ulaze videokamerama u srce.
Sve je stvar godina, životnog stresa, premora. Uzimajući u obzir i moje godine, došlo je vrijeme da i mom organizmu nešto zasmeta – rekao je legendarni glumac.
Nakon operacije srca 2013., prestao je pušiti. Tu i tamo znao je povući dim električne cigarete. O umirovljenju ni u osmom desetljeću nije razmišljao, prenosi “Hayat“.
Ne razmišljam o tome da prestanem igrati jer vjerujem u sudbinu. Život može potrajati još jako dugo.Može i kratko. Zato treba uživati u svakom trenutku i iskoristiti ga – govorio je glumac čije je maestralne uloge danas teško prebrojiti.
Gledajući “Glembayeve”, “Dugu mračnu noć”…, svakome će osmijeh izmamiti njegove riječi da je u prvom osnovne glumio Crvenkapicu. Učiteljica ga je, prisjetio se, za tu ulogu izabrala jer je imao dužu kosu i piskutav glas, pa je podsjećao na djevojčicu. Čim je krenuo u riječku gimnaziju, učlanio se u amatersko kazalište “Viktor Car Emin” i ljubav prema glumi pretvorila se u poziv. Poslije završetka gimnazije nije puno dvojio – upisao je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, ali nije bio među najboljim studentima.
Izvlačio se na talent bez rada, a ozbiljno je počeo raditi tek nakon 30. godine. Odnos prema životu i poslu promijenila je najstarija kći Nađa, koju je dobio s prvom suprugom, Jasnom. Shvatio je da porodicu treba prehraniti, pa je mladalačka ludost prerasla u ozbiljan posao. Kad je Nađa imala osam godina, Mustafa i Jasna su se razveli. Majka i kći odselile su se u Ameriku, a Nadarević je ovdje nastavio graditi karijeru. Novu ljubav našao je u Snježani, s kojom ima kćerku Nanu i sina Ašu.
Pozorišnu karijeru počeo je u Zagrebačkom kazalištu mladih, a 1969. postao je član Drame zagrebačkog HNK. Na filmu je zaigrao početkom osamdesetih. Projekti “Otac na službenom putu”, “Kuduz”, “Gluvi barut”, “Praznik u Sarajevu”, “Savršeni krug”, “Puška za uspavljivanje”, “Ničija zemlja”, “Gori vatra”, “Nafaka”… redali su se jedan za drugim. Kao redatelj debitirao je 1992. s predstavom “Let iznad kukavičjega gnijezda”, a nakon toga postavio je nekoliko velikih predstava – “Balkanski špijun”, “Zabune”, “Hasanaginica”.
Mustafa Nadarević je rođen 2. maja 1943. godine u Banjoj Luci, gdje su se njegovi roditelji upoznali i zavoljeli. Priča Mehmeda i Asje Nadarević nije imala sretan početak jer su se vjenčanju oštro protivili njihovi roditelji. Kad su napokon pristali, Mehmed se nije pojavio na vjenčanju jer mu se učinilo da je dan prije Asja na korzu pogledala drugog momka, pa se, ljubomoran, napio i nije došao na vjenčanje.
Međutim, kako je Asja već bila trudna, ipak su se vjenčali i preselili u Bosanski Novi. Njegova majka je s 22 godine postala udovica i samohrana majka. Zbog teške materijalne situacije poslala je Mustafu na školovanje u Zagreb, a ona je ostala u Bosanskom Novom tražeći posao. Osam godina živio je s dedom i nanom u Zagrebu, gdje je završio prvi razred osnovne škole. Najdraža sjećanja vežu ga za Strossmayerov trg, gdje su živjeli, te na Trg bana Jelačića, gdje je, na velikom ekranu, gledao crtane filmove i filmske novosti.
Kad mu se majka zaposlila, vratio se u Novi Grad i tamo završio osnovnu školu. Bio je atrakcija među tamošnjim dječacima. Dok su druga djeca, zbog siromaštva, hodala gola i bosa, on je nosio soknice, sandale, kratke i duge hlače. Zbog toga su ga vršnjaci prozvali “zagrebačka beba” i “Mujica gujica”. Kako sam kaže, školu nije volio, a ponekad ga je baka, dok su živjeli u Rijeci, pratila do škole jer je radi kupanja i sunčanja bježao s nastave.
Njegovi dedo i nana su se iz Zagreba preselili u Rijeku, pa je i Mustafa ondje završio gimnaziju. Čak je i na fakultetu bio kampanjac. Profesori i stariji kolege su ga hvalili zbog izuzetnog talenta, ali, kako je sam priznao, nije bio veoma vrijedan. Da je gluma njegova strast, svjedoče uloge kojima je osvajao publiku. Gledateljima najmilija je svakako uloga Izeta Fazlinovića iz serije “Lud, zbunjen, normalan”. Zadnjih godina bilo mu je sve napornije snimati.
Cijelu seriju piše jedan čovjek. I isti je redatelj godinama. Oni su uporni, pa ih ja moram pratiti. Toliko smo se zbližili na setu da smo po godinama već zajedno završili drugi razred osnovne škole – rekao je Nadarević.
– U životu me ponajviše hrani moje najveće bogatstvo – moja djeca. Nadija, najstarija moja kćerka, prije dvije godine rodila mi je unučicu Asmay, koja me potiče da joj pružim ulogu djeda. Onog djeda koji se s njom može igrati, koji može skočiti na pod i valjati se s njom. Mali je vražićak i uživam u svakom trenutku koji provodimo skupa. Svojoj mlađoj djeci, kćeri Nani i sinu Aši, želim pružiti oca u dobroj kondiciji – želim im biti prijatelj, čovjek koji je tu za njih, na kojega se mogu osloniti – opisivao je Nadarević.
Mustafu Nadarevića prava ljubav pronašla je kad joj se najmanje nadao. Kad je bionajposvećeniji poslu, upoznao je scenografkinju i kostimografkinju Slavicu Radović. Živjeli su na relaciji Zagreb – Ljubljana jer je Slavica bila rodom iz Slovenije. Idilu je prekinula Slavičina bolest, a onda i smrt. Više od deset godina borila se s rakom dojke. Bolest se nakon terapija ponovno vraćala, a 2012. metastazirala je na jetru. Iste godine Slavice je umrla. Uprkos teškom razdoblju koje je proživljavao nakon smrti supruge, omiljeni glumac zadržao je u sebi vedrinu.
S gubicima se lakše nosiš u mladosti. Tad je širok put pred tobom. Kad si stariji i umorniji, teško ili nikako ćeš pronaći zamjenu za tu osobu koja te ispunjavala – rekao je.
Volio je igrati golf. Navukao se na taj sport i isticao da je igrao u najljepšem klubu, u Zaprešiću. Mnogo vremena provodio je u druženju s prijateljima.
Iako ih nemam previše, prijatelji su mi važni. Neki su otišli i puno mi je siromašnije živjeti bez njih. Rado se sjetim upravo Šove, koji nije bio samo moj kolega i prijatelj, on je bio prijatelj svih nas – rekao je Mustafa.
U karijeri je osvojio sve nagrade koje se mogu osvojiti, a o njima je rekao da tokom života glumca zadovoljavaju taštinu ili stimulans za budući rad.
