Mnogo je gore kada se nešto strašno dogodi u Beogradu, nego u Rimu, Londonu ili Parizu. Osim što mnogi od nas u Beogradu imaju više poznatih, bliskih ili dragih ljudi nego u tim gradovima, čovjek vazda ima taj dojam da je to nešto eksplodiralo vrlo blizu, i da bi moglo i tu kod nas. Osim toga, način na koji reagiraju ljudi u Beogadu, fatalno je sličan načinu na koji će reagirati ljudi u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Puli…
A sad se dogodilo ovo: voditelja jedne već vrlo stare, mondene, među građanima i njihovom djecom popularne dječje glumačke škole, inače profesionalnog kazališnog redatelja, bivšeg kazališnog ravnatelja, bivša je učenica, odrasla žena i ostvarena glumica, optužila za silovanje. Učinio je to kad joj je bilo sedamnaest. U krajnje odmjerenom i sabranom nastupu, u kojem kao da je svaka riječ životom odvagnuta, Milena Radulović, danas dvadesetšestogodišnjakinja, objasnila je i što joj se događalo, i zašto je o tome šutjela skoro deset godina, ali – što je još važnije – zašto je danas progovorila. Zato što škola i dalje postoji, i u školi neke djevojčice kojima će se možda dogoditi isto što i njoj.
Tako je započelo, i još uvijek traje, nešto što je iz temelja protreslo Beograd, ponajprije onaj finiji, građanski beogradski svijet, čija djeca od rana sanjaju o tome da će postati glumice i glumci, balerine, filmske i kazališne zvijezde, a zatim i svu bivšu Jugoslaviju, ili sve zemlje koje su jezično povezane po svim tim fejsbucima, instagramima i tviterima. Silovanje koje se dogodilo u Beogradu, i koje se izgleda odvijalo godinama, te se prenosilo s generacije na generaciju, kao neka mračna, neumoljiva i strašna tradicija, uznemirilo je zajednicu, učinilo je nesigurnom i nespokojnom, i ljude na čas svelo na uplašene zvjerčice, koje uza se privijaju svoja potomstva, strahujući za njih i doživljavajući sve druge kao neprijatelje. U takvom stanju ne može se dugo biti, i onda ljudi imaju potrebu da na svejedno kakav način izađu iz užasa u kojem su se zatekli.
A kako izaći iz toga da su neke vama bliske matere i očevi, ljudi koje poznajete, ili vam se čini da biste ih mogli poznavati, svoje kćeri godinama slali čovjeku koji je osmislio čitav “sistem”, odgojni i obrazovni, koji će od njih stvoriti glumice, i onda se pokaže da ih je silovao? A pokaže se tako što jedna od silovanih kćeri progovori. Kako se ljudi iz ovog izvuku, nakon što se s jedne strane osjete suodgovorni, a s druge strane uplašeni za svoju djecu?
Reagiraju na više načina. Ali barem jedan je tipičan. On se i ovog puta ponovio, pa još i u virtualnom prostoru, u fejsbučkom međugraničju i bezgraničju. Ljudi različitih generacija i oba spola, ali, ipak, većinom muškarci, počeli su se pitati, sve gnjevnije i gnjevnije, zašto je glumica Milena Radulović šutjela svih ovih godina? A o silovanju je ta djevojka šutjela trećinu svoga mladog života. I, naravno, za tako postavljenim pitanjem najprije slijedi sumnjičenje da je sve izmislila, a odmah zatim i hajka, koja se istog trena pretvori u još jedno, srećom samo fejsbučko silovanje. Međutim, sve to dogodilo se već bezbroj puta. I događa se kad god optužba za silovanje izađe izvan policijske stanice ili sudnice. Nije u nas bilo viđenijeg silovatelja ni se*sualnog zlostavljača, oko čijeg se imena i slučaja nisu od nekih doba rojili oni koji glasno postavljaju tu vrstu pitanja. A zašto je ona tako dugo šutjela? Zašto odmah nije otišla na policiju? Zašto ga nije prijavila roditeljima? Zašto…
I uvijek su, naravno, muškarci brojniji među pitaocima i pitačima. Što je, možda, i bolje. Jer ženama koje će upitati Milenu Radulović zašto Miroslava Miku Aleksića nije prijavila prije devet godina, nemoguće je išta odgovoriti. Osim, možda, da imaju pomračenu imaginaciju. Ili da su žene s maštom muških silovatelja. Ali muškima koji pitaju zašto je Milena Radulović toliko čekala, i kakvog općenito imaju smisla optužbe za silovanje nakon proteklih godina i desetljeća, lako je, te možda i potrebno, odgovoriti na pitanje, koliko god ono djelovalo nepristojno, neugodno, lišeno empatije prema žrtvi, prema ženama, ili prema svima koji su fizički slabiji od svojih potencijalnih napadača. Ljudi pomalo zaboravljaju da na pitanja treba odgovarati i kad vam se ne sviđaju. Na pitanja treba odgovarati i kad djeluju bezosjećajno. A pogotovo na pitanja treba odgovarati kad upitnik biva udica, na koju se pecaju žrtve. Nijeme i bezglasne kao ribe.
Da bi se pravilno shvatio zašto je Milena Radulović šutjela devet godina, ali i zašto u njezinom današnjem istupu postoji nešto od odistinskog junaštva i izvornog čojstva, čiji je smisao da se zaštite druge djevojčice, onaj koji to pita, recimo neki patrijarhalni muž i otac dvoje djece, ili neki balavi adolescent, koji tumara po fejsbucima i postavlja pitanja čijem smislu nije dorastao, trebao bi zamisliti sebe kako se u ove epidemijske zimske dane kasno noću vraća kući, i negdje u mraku ga spodadne i sahvata neki dva i pol metra visok i dvjesto kila težak div, pa ga tu negdje u haustoru ili u podrumu siluje. Ili da to isto, u ponešto drukčijim uvjetima, u svojoj kancelariji učini menadžer, kojem je rečeni otac dvoje djece ili balavi adolescent došao na razgovor za posao. Siluje vas i, recimo, smiluje vam se pa vam da posao.
Hajde da se pokušamo, svako za sebe, udubiti u svoje heterose*sualne imaginacije, budući da se iz takvih imaginacija najčešće i postavljaju neumjesna pitanja o silovanju i o silovateljima, pa odgovoriti što bismo tako silovani prvo učinili? Bismo li iz istih stopa otišli na policiju? Bismo li se pojadali bližnjima? Ili bismo sljedećih devet godina, pa do kraja života, šutjeli grobnim mukom, sve dok ne bismo skapali od srama?
Ko god se barem jednom udubi u ovo pitanje, ko god zamisli sebe u ulozi silovane djevojčice u glumačkoj školi, više nikada neće upitati zašto je tako dugo šutjela. Ali zašto se ljudi tako često pokušavaju osloboditi odgovornosti za zločin, koji je neko drugi počinio unutar zajednice, tako što žrtvu pokušavaju potvoriti da laže?
