Dugo sam se osjećala “malenom”, u smislu ne mogu dohvatiti čašu, zeza me ta petla na tenisicama, ne mogu dohvatiti četku za kosu… Molila sam baku da me uči paliti vatru, molila sam mamu da me uči čitati, molila sam kako da zavežem te šnjure na cipelama. I kako da riješim tu rupicu na haljini, molila sam da me uče kako se konac uvlači u iglu.
Smatrala sam kako sama moram riješiti tu rupicu na haljini. Pletenicu sam pokušala plesti sama na lutki, zatim na svojoj kosi. Otkrila sam stolicu po kojoj sam se penjala do kuhinje da dohvatim čašu za vodu. Nisam voljela da mi mama pomaže oko školskih zadaća, sve sam htjela sama. Borila sam se u školi da me prozoru, stalno mi je ruka bila u zraku. Neznanje bi za mene bilo sramotno. Torba je bila prilično teška. Sjećam se kako bih nosila malo na lijevom pa na desnom ramenu.
Pa malo zastanem, pa korak po korak. Pomoć nikako nije bila opcija. Voljela sam sam osnovne boje oko sebe plavo, crveno i žuto. Činile su mi se oduvijek svoje, snažne. Nakon trčanja uz rijeku ili plivanja imala sam nalete crtanja, kreativnosti, pisanja, glume… Kao rijeka Trebižat. Svoja. Odrastati uz rijeku Trebižat bila je sloboda i snaga, napisala je 31-godišnja glumica i objavila fotografiju iz djetinjstva kada je bila još mala djevojčica.
