Vijest da je Ninoslav Jovanović, osuđen na doživotnu robiju zbog otmice i si.ovanja djeteta preminuo, Nišliji Emilu Živiću vratila je sjećanje na 29. decembar 2019. godine kada se našao oči u oči sa zloglasnim Malčanskim berberinom. Toga dana, Emil je u svojoj vikendici u selu Pasjača zatekao Jovanovića, koji je uspeo da umakne policiji, ali je dvanaestogodišnja djevojčica poslije devetodnevne agonije koju je prošla u rukama se.sualnog manijaka, vraćena roditeljima.
Jovanović je uhapšen 5. januara 2020. godine u selu Malča a godinu dana kasnije postao je prvi osuđenik u Srbiji kojem je izrečena doživotna robija. Djevojčica se i dalje oporavlja od preživljene traume, ali Emil prvi put otkriva da je ova tragična saga mogla da ima i drugačiji epilog.
– Kada sam pregledao kuću nakon Ninoslavovog bjekstva, pod stvarima u dječjem krevecu u jednoj od soba u kojima je boravio sa otetim djetetom, pronašao sam nož. Uzeo ga je iz kuhinje u prizemlju i držao ga je kod sebe. Tek tada sam shvatio u kakvoj smo opasnosti bili, prvo djevojčica a onda i svi mi. Taj nož je mogao da završi u nečijem stomaku, možda bi mene zadesila ta smrt a mogao je i neko drugi da bude iskasapljen. Međutim, kako je bio iznenađen našim nailaskom, žurio je sa bjekstvom i nije stigao da ga uzme – prisjeća se Živić stravičnog susreta pokazujući oruđe sa velikim sječivom.
Ističe da se ovog događaja sjeća u detalje i poslije tri godine jer je to nešto najstrašnije što mu se u životu desilo.
– Kao da je juče bilo, sve mi je pred očima i dan danas. Bilo je predveče, klali smo svinje tu u selu pa rekoh sinu da obiđemo kuću prije povratka u Niš. Prvo što mi je bilo sumnjivo je otvoren prozor, pa sam bio siguran da unutra ima nekoga. Kad smo prišli do ulaznih vrata upitao sam : – Alo, ima li koga? Ninoslav tad iskoči sa kreveta kao kozorog kroz prozor, pa niz stepenice. Znao sam s kim imam posla, pa zavikah sinu : – Ponesi pištolj! To je bila taktička varka, nismo imali nikakvo oružje. Ali i on je bio mangup, pa je on nama doviknuo da i on ima pištolj. Trčao sam za njim, izgubio sam ga iz vida, tu je račvanje za dva sela, za Vrelo i za Malču. Krenuo sam ka prvom selu, vidim nema ga, a onda skrenem prema Malči, međutim nigdje ga nije bilo. Vratio sam se kući i čuo kako se djevojčica pomjera, nisam ulazio u sobu dok nije došla policija. Vidio sam je samo na kratko, kako je umotanu u ćebe i na stolici iznose iz kuće. Često sam razmišljao šta bi bilo da sam ga tog dana sustigao, mislim da za jednog od nas to ne bi bilo dobro – priča Živić.
Kaže da je na osnovu onog što je zatekao u kući, bilo jasno da je djevojčica, osim što je bila zlostavljana, gladovala.
– Nikakve hrane nije bilo u kući. Na stolu sam vidio samo neke bombone, primijetio sam da je pojeden ratluk koji je sigurno bio star tri godine i šećer. Neki lijekovi su takođe bili razbacani po stolu, ne znam da li su bili njegovi ili ih je davao djetetu – opisuje Živić prizor nakon spašavanja djevojčice.
Komentarišući Jovanovićevu smrt, Emil ističe da je ubijeđen da je precrkao jer je shvatio da više nikada neće moći da izađe na slobodu.
– Sjećam ga se još kao djeteta, dolazio je u selo, tu mu je živjela rodbina po majci. Nisam primijećivao ništa neuobičajeno kod njega, za razliku od drugih mlađih ljudi, nikada nije pio. Sa jedne strane mi je žao što mu se to desilo, čovjeka zatvoriti u jednu prostoriju na nekoliko dana pa je muka a kamoli do kraja života. On je to teško podnosio i mislim da je zbog toga stradao. Ali, kad je već odlučio da tako živi, zaslužio je da tako i prođe – zaključuje Živić.
Ninoslav Jovanović je umro 8. jula u bolnici u Požarevcu a obdukcija je pokazala da je podlegao srčanim problemima. Sahranjen je četiri dana kasnije na groblju u rodnom selu Malča, piše Objektiv.
