Ikona jugoslavenske glumačke scene bila je Merima Isaković. Njezina nadarenost, ali i fizička ljepota pamte se i dan danas širom Balkana. Međutim, sudbina je nije mazila.
Da je bila nevjerojatno talentirana govori i činjenica da je beogradsku glumačku Akademiju uspjela upisati sa svega 16 i pol godina. Profesori su odmah primijetili njezin talent pa je još tijekom studija primala brojne ponude za uloge u raznim filmovima. Glumila je u “Ljubav i bijes” iz 1978., “Jovana Lukina” iz 1979. i “Neka druga žena” iz 1980.
Iako joj je karijera napredovala brzinom svjetlosti, prometna nesreća koju je doživjela u 21. godini s bratom sve je zaustavila u sekundi, piše Kurir. Na njihovu ‘peglicu‘ naletjela je Lada, a Merima je tada zadobila tešku povredu kičme te joj je život visio o niti.
“Nesreća se dogodila u Beogradu, dan poslije završetka snimanja filma ‘Neka druga žena‘. Bila sam u automobilu zajedno s mojim bratom, kao i s našim prijateljem Nedimom, koji je tada bio na služenju vojnog roka. Nesreću je izazvao pijani policajac Predrag Milojević, koji se vraćao s pijanke iz hotela ‘Jugoslavija‘. Kada je na mjesto događaja došla policija, on je, kao njihov šef, praktički sam napravio očevid. Bio je toliko pijan da uopće nije mogao izaći iz automobila. Tek kada je, zbog Nedima, na očevid došla vojna policija, Milojević je morao puhati, pa je ušao u zapisnik kao krivac. Moj je brat zadobio ozljedu bubrega, Nedim je prebačen u bolnicu s teškim povredama glave, a meni je dijagnosticirana teška povreda kičme s najtrajnijim posljedicama”, svojedobno je objasnila Merima, koja je na kraju operirana u beogradskoj bolnici uz, kako navodi, ‘lošu organizaciju tog kirurškog zahvata‘.
Na terapiju je išla u Rusiju, pa u Ukrajinu i Kinu. Poslije toga se vratila u Srbiju, a zatim se preselila na Novi Zeland.
Dok je bila na liječenju u Kini, upoznala je svoju veliku ljubav Vladimira Mijuškovića, koji je po zanimanju bio trgovac.
“Jedne divne jeseni osvojio me je zaljubljenošću. Godinu dana kasnije, kao plod naše velike ljubav, dobili smo Mida, kome sam dala ime po nadimku mog svekra. Zvuči vrlo lijepo, a kratko je i elegantno”, ispričala je i otkrila da je tijekom trudnoće uživala te da je bila aktivna sve do samog poroda.
“Tako mi je proletjela ta trudnoća, stalno smo negdje jurili i putovali. U devetom mjesecu sam kasnila na porod jer sam šivala neke stvari. Zaista, bilo je zakazano za četvrtak i ja sam otišla sljedeći utorak tek, i u srijedu sam rodila. Na kraju me doktorica zvala i rekla ‘pa Merima, mislite li se vi možda poroditi?!‘. I zaista mi je to bio neki najljepši period mog života vjerojatno, najdraži period. U to vrijeme kada je dijete čak i neka mala tajna jer ga samo ja mogu osjetiti. Rekla sam da bih mogla svake godine biti trudna, da češće imam taj osjećaj”, dodala je.
Dodala je i da joj je raspad Jugoslavije jako teško pao, posebno zato što zbog svog zdravstvenog stanja nije mogla otići kod svojih u Sarajevo. Danima je osjećala bol. U tim trenucima je ni suprug Vladimir nije mogao razumjeti na pravi način te je ubrzo došao kraj njihovom braku.
“Nismo se razumjeli u toj situaciji. Da smo znali zašto, vjerojatno bismo pronašli način da se razumijemo. Doživjela sam naš razvod kao cijepanje i rast u različitim smjerovima. Jako smo se voljeli i u vrijeme razvoda, ali nismo se mogli razumijeti”, objašnjava.
Od trenutka kad se odlučila preseliti u drugu državu sa svojim djetetom, puno se toga promijenilo u njezinom životu na bolje. Naime, uspjela je u tome da joj invaliditet više ne predstavlja prepreku za sve što želi postići u životu. Engleski jezik je naučila govoriti perfektno te se posvetila učenju psihologije. Ubrzo je stekla diplomu kliničkog psihologa.
“Otišla sam najdalje što sam mogla, potpuno sama, odvodeći svog devetogodišnjeg sina iz zemlje koju volimo i kojoj pripadamo, ali u čiju razornu politiku i mogućnost dobre i bezbjedne budućnosti više nisam vjerovala. Uslijedile su duge godine emigracije. Tokom prve četiri godine, spavala sam u prosjeku samo 10 sati tjedno, jer mi u jednom danu nikako nije bilo dovoljno sati. Bila sam prvenstveno majka koja ima vremena za svoje dijete svakog dana, da se igramo, učimo, kuhamo, popravljamo po kući, igramo se s našom kućom. Uvijek smo imali psa kao dio naše male obitelji u kojoj bezuvjetna ljubav odiše radošću. Ništa mi nije bilo teško”, otkrila je Merima, koja je tada studirala na dva fakulteta i istovremeno radila puno radno vrijeme.
“Pitali su me kako uspijevam raditi tri puna radna vremena, a ja bih im uz iskren osmijeh odgovarala da ne znam. Sada tako treba pa tako i mogu, a i volim sve što volim, znala bih im odgovoriti. Valjda zato nisam imala vremena za spavanje. Ali se nikada nisam osjećala umornom. Pila bih crni čaj s limunom i medom da me drži budnom dok sam noću učila ili ocjenjivala studentske radove. Bila sam sretna i potpuno ispunjena. To je urodilo divnim plodovima. Naravno, cijenu je u nekoliko navrata platilo moje fizičko zdravlje. Bilo je mnogobrojnih kritičnih zdravstvenih situacija”, prisjeća se.
Ipak, uspjela je doktorirati. Danas predaje na sveučilištu, a radi i kao klinički psiholog u dvije privatne klinike i ima novu, veliku ljubav – Novozelanđanina.
“Na posao idem svojim automobilom koji na krovu ima specijalnu dizalicu. Njome se moja kolica podignu na krov i tu budu dok vozim. Kad se zaustavim, spuštam kolica. Radim s ljudima svih godina koji su preživjeli neku traumu, depresiju, anksioznost, napad panike, OKP, kao i teške odnose, probleme sa samopouzdanjem i slične stvari”, otkriva,piše jutarnji.
