Iako sam zauzet snimanjima i to daleko od Sarajeva, iako živim skoro godinu sa čvrstom odlukom da se na duži period javno ne oglašavam, iako sam osvjestio svu grotesku nažalost mračnog i nimalo smiješnog balkanoidnog Montija Pajtona, koji se sa malih ekrana i u životima našim ne gasi evo već 35 godina, nisam mogao ostati ravnodušan na tekst u listu Danas – „Bošnjaci su naša braća“ (bar je tako prenijet na bosanskim portalima) novinarke Snežane Čongradin, započinje popularni bh. glumac Emir Hadžihafizbegović u pismu koji je uputio novinarki “Danas.rs” Snežani Čongradin kojoj se zahvaljuje na kolumni u kojoj je napisala da su “Bošnjaci naša braća” i označava ljude koji Srbe plaše da su “genocidni”
“Kada posmisliš da tama mijenja svjetlo”
Šta reći osim da stavovi, mišljenja, poruke i zaključci ove posebne i vrsne novinarke u spomenutom tekstu bude u meni daleku asocijaciju na Vilijama Foknera, čuvenog američkog pisca, koji je prilikom svog obraćanja u Švedskoj akademiji, a prilikom primanja Nobelove nagrade svoj govor završio rečenicom: „Ne pristajem na kraj čovjeka.“
Istu rečenicu 33 godine kasnije sa istog mjesta primajući takođe Nobelovu nagradu za književnost 1982. godine izgovorio je Gabrijel Garsija Markes sa umetnutom didaskalijom, kako citira Foknera.
I zaista kad pomisliš da đavoli dobijaju još jednu bitku nad anđelima, da tama mijenja svjetlo, da zlo nadvladava dobro, da zdrav razum nestaje pod pritiskom „zakržljale zločinačke psihologije“, pojavi se ovaj tekst, ova velika Snežana, ova novina, ovi ljudi koji u toj novini rade.
Hvala vam svima, dragi danasovci, Snežani posebno.
Mi, vaša braća Bošnjaci, nismo i nećemo nikada izgovoriti tu morbidnu i blasfemičnu rečenicu o genocidnom narodu. To nikada nisu izgovorile ni Majke Srebrenice, ni Alija Izetbegović, ni Bakir sin mu, ni jedan pripadnik armije BiH u kojoj su herojski ginuli i naša braća Srbi, niti će to izgovoriti i jedan stanovnik Bosne i Hercegovine koji nije Srbin. Nikad, nikad i nikad.
Mi dobro znamo ko su počinioci genocida i da to sa narodom nema veze.
Jedino ko srbijanskom narodu, domaćinu i dobroj seljačkoj duši u srcu Šumadije, jedino ko Novaku Đokoviću, Mihajlu Pupinu, Svetozaru Markoviću, Draganu Džajiću, časnom i ponosnom solunskom ratniku pokopanom negdje u vrletima srbijanskih planina, mom velikom bratu Radovanu Bigoviću, tom moralnom svetioniku Srpske pravoslavne crkve, Nikoli Jokiću, Divcu, Tanji Peternek, Lanetu Gutoviću, Anici Dobroj, generalu Mišiću, kralju Aleksandru, Draganu Nikoliću, Mileni Dravić, Bori Todoroviću, Ljubi Tadiću, Dadi Vujasinović, Đorđu Balaševiću, Peri Lukoviću, Rambu Amadeusu, Nenadu Čanku, Miri Trailović, Tozovcu, Čkalji, Sonji Savić, Dušku Kovačeviću, Dragoslavu Mihajloviću, Miliću od Mačve, Latinki Perović, Crnjanskom, Kokanu Mladenoviću, Zoranu Radmiloviću, Bogdanu Bogdanoviću, Radomiru Konstantinoviću, Slavku Ćuruviji, Borki Pavićević, Bori Spužiću Kvaki, Tomi Zdravkoviću, Goranu Markoviću, Mikiju Jevremoviću, Nenadu Bjekoviću, Kići, Moki, Obradoviću, Olji Ivanjicki, Miji Aleksiću, Dušku Radoviću i još stotinama hiljada i miliona ljudi jednog ponosnog naroda „prišiva“ termin genocidni i stavlja povijesnu stigmu jednoj zemlji i njenom plemenitom narodu jeste Aleksandar Vučić.
Ko ovdje koga ponižava
I jeste Srpska pravoslavna crkva. I jeste Dačić, jeste Brnabić, jeste Šešelj, jeste Bokan, jeste Marić Milomir, jeste Vulin, jeste Vučićević, jeste Kusturica, jeste Pink…
Jesu tabloidi srbijanski, jeste Mile Dodik, jesu ona dvojica giliptera četnika Mandić i Knežević iz Crne Gore.
Nađite mi jednog Bošnjaka koji je javno ikada rekao da su Srbi genocidan narod, polit ću se benzinom i zapaliti.
Ova gore spomenuta elita srbijanskog društva, dakle vlast i mediji njihovi na dnevnoj bazi izgovaraju po pet puta da su Srbi genocidan narod. O tempora o mores. Ko ovdje koga ponižava? A znate zašto to izgovaraju?
Njihova formula je jednostavna, pragmatična i zove se „spasimo se jebeš cijenu“; znajući da je kraj blizu, njima treba haos, novi sukob, krv, granate, jauk majki svakojakih.
Njima trebaju mržnja i strah, ponovo razrušeni gradovi i ljudske duše. Treba im magla od isparavanja srbijanske, bošnjačke i krvi inih dječaka, krvi nad tijelima mrtvih vojnika.
Kroz tu maglu od krvi nekih novih „Košara“ i djece poslane u rat lakše se bježi van svoje zemlje, kroz tu krvavu maglu lakše se dižu avioni iz Laktaša i sa Surčina, jedni prema Moskvi, drugi za Bahrein i Emirate.
Kroz tu krvavu maglu teško se vide milijarde pokradenih eura od naraštaja svog, a kojeg oni brižno uče i na dnevnoj bazi edukuju da pripadaju genocidnom narodu.
Ogledalo kao najveći izum
Osim njih „ološa iz čitanke“, niko i nikad tu blasfemiju nije izgovorio ni u Bosni ni u Hrvatskoj ni na Kosovu niti igdje u Evropi, niti igdje u svijetu. Jedino je Vladimir Putin rekao s početka rata u Ukrajini da je u Srebrenici počinjen genocid. Izjava se vrlo lako može pronaći. Izrečena je u kontekstu nadolazećeg pakla i rata između Rusije i Ukrajine, naravno ni ruski predsjednik nije spominjao narod nego zlikovce.
Zato, sestro naša Snežana i hrabri danasovci, završavam.
Jednom su me pitali u nekim novinama šta smatram najvećim izumom na svijetu.
Odgovorio sam: „Ogledalo.“
Zašto, pitala me novinarka.
Zato, rekao sam, što nema većeg meraka i satisfakcije u ljudskom životu nego prije pranja zuba ujutro u toaletu sam sebi u ogledalo reći: „Đe si, majstore.“
Snežana, sestro, ti i tvoje kolege u Danasu prolazite teške kušnje, napade, pritiske, ali kad god vam je teško, sjetite se da ima ogledalo u vašem kupatilu. Ogledalo i tri magične riječi: „Đe si, majstore.“
Zbog te tri magične riječi život ima smisao.
I zato Fokner i Markes i svi mi sa „planete Malog princa“, svi mi spušteni iz Ujevićevog „pobratimstva ljudi u svemiru“, ne pristajemo na kraj čovjeka.
Volim te, draga sestro Snežana, jako i iskreno. Manje „peku rane“ poslije tvog teksta.
Hvala ti u ime svih nevino poubijanih ljudi u Srebrenici. Hvala tvojoj novini Danasu jer Danas nije samo novina, to je štampani dokument o jednom zlom vremenu i odvažnim i hrabrim ljudima u njemu, napisao je Hadžihafizbegović u pismu, koji je objavio “Danas.rs“.
