Što je sljedeće, kakve novosti možemo očekivati idućih nekoliko mjeseci?
– Da, to je ono što je vidljivo, međutim dodajmo na taj popis mojih ovogodišnjih “čarobiranja” i rad na talijanskim prepjevima vlastitih pjesama, drugim riječima na talijanskom albumu, zatim rad s jednom zadarskom pjevačicom i prepjevima mojih pjesama na engleskom koje ona izvodi, te također i rad s jednom poljskom pjevačicom na vlastitim poljskim prepjevima. I na kraju treba dodati da ću nastupiti i na Šibenskom festivalu u kolovozu s pjesmom “Ne volin jugo”. Što se tiče jeseni i dalje, vidjet ćemo, puno toga će ovisiti o epidemiološkoj situaciji…
Što bi za vas značila eventualna pobjeda na “Splitu”, kakva je pjesma i kako biste ocijenili Zoranu kao pjevačicu?
– Ma ne razmišljam ni o kakvim pobjedama, nisam opterećen s tim već sam sretan da imam novu lijepu pjesmu i da ću biti u prilici pokazati je publici na tom festivalu. Pjesma je melodična, ritmična i sa zgodnim tekstom, djelom moje prijateljice Alke Vuice, koji govori o ljubavi i ljepoti življenja te šalje vrlo pozitivnu poruku i energiju, a to je, složit ćete se, upravo ono što nam u ovim čudnim vremenima najviše i treba.
Što se tiče Zorane, nju sam upoznao na radu na mjuziklu “Bambina” i odmah sam uočio njezine impresivne glasovne sposobnosti te taj divan kolorit koji svojim raskošnim glasom širi. Odmah sam poželio da imam autorski duet s njom, a ona je, na moje veliko veselje, i pristala.
Mjuzikl “Bambina”, u skladu s očekivanjima, dobila je fantastične kritike. Kada će je publika opet imati priliku vidjeti?
– To opet ovisi o epidemiološkoj situaciji prije svega, a sad je ionako i ljetna pauza u Teatru, tako da se mi svi, na čelu sa Srećkom Šestanom, intendantom splitskog HNK, nadamo da bi negdje od jeseni mogli nastaviti s izvedbama. I nestrpljivo čekamo taj trenutak jer doista svi kolektivno izuzetno uživamo u tom mjuziklu.
S mjuziklima ste na “ti”; imate li u vidu još kakvu ideju i što je sa filmskom glazbom, koja je jedan od rijetkih nerealiziranih projekata?
– Jesam, imam već dosta iskustva, još 90-ih sam radio, također s redateljem Krešimirom Dolenčićem, na mjuziklu ili opereti, kako hoćete, “Splitskom akvarelu”, tada kao izvođač, a kasnije sam radio glazbu za nekoliko mjuzikala, “Buratina”, “Matildu” te “Čarobnjaka iz Oza”, pa i scensku glazbu za jednu dramu, “Povratak Filipa Latinovića” i konačno na mojoj autorskoj glazbi nastao je mjuzikl “Bambina”.
Svakako da me rad u kazalištu jako zanima i veseli pa ako bude prilike nastavit ću svakako s tim aktivnostima. A neispunjena želja i san mi je svakako film. Smatram da je moja glazba veoma “filmična”. Nešto se i u tom pravcu pomaklo, pa ćemo vidjeti kad dođe vrijeme, da sad ne bude ona stara – tresla se brda, rodio se miš.
Vi ste u ovo ljeto definitivno uplovili radno; kakav vam je raspored za srpanj i kolovoz, ima li mjesta za kakvu pauzu, godišnji odmor, i kako ga namjeravate iskoristiti?
– Uvijek ima mjesta za nekakav odmor, čak i u onim godinama kad se najviše radilo, a sada se zbog situacije bitno manje nastupa pa je i prilike za odmor više. Ja tradicionalno volim boraviti u mjestu Pučišća na otoku Braču, odakle mi je majka, ali isto tako volim posjetiti kojeg prijatelja negdje na moru, a imam ih dosta. Tako ću nekako i ovo ljeto iskoncipirati.
Surađivali ste s ogromnim brojem glazbenika, postoji li kakva neostvarena želja na toj listi?
Pa postoji, naravno. Ima čitav popis glazbenika koje volim i cijenim, nećemo ih sad nabrajat jer to nema smisla, i sa svima njima bih volio ostvariti neku suradnju, ako bude moguće, iako znam da naravno neće biti moguće sa svima pa ćemo to prepustiti sudbini koja me je i dosad vodila i spajala puno puta s divnim kolegama na najbolje moguće načine.
Jeste li ikad dobili poziv da sudjelujete kao član žirija u nekom glazbenom showu i biste li se odazvali? Što vam se čini od tih projekata kao platformi za stvaranje novih glazbenih imena?
– Jesam, jednom sam dobio poziv, ali zbog obaveza se nisam mogao odazvati, a i da nisam imao obaveza dobro bih razmislio bih li to prihvatio. Nekako nisam previše sklon podržavanju tih projekata, jer smatram da mladi talentirani čovjek mora proći drukčiji put da bi se dokazao, a ne pjevajući u dobro isproduciranim TV “karaokama”.
Ja sam old school i mislim da se mladi moraju kaliti vježbajući s bendom po garažama i podrumima te da trebaju osobitu pažnju posvetiti svom autorskom radu te konačno, da trebaju što više nastupati “na terenu” u stvarnim uvjetima, i na taj način se kaliti i stjecati iskustvo. Po meni je to jedini ispravan put.
Kći Nikolina također je krenula vašim stopama… Što mislite, je li teže njoj danas u glazbenim vodama ili vama u vašim počecima?
– Ma uvijek je teško počinjati, bilo sada, bilo nekada. Drukčije funkcionira možda showbizz danas, drukčija je i tehnologija kojom se koristimo, ali suština djelovanja je ipak uvijek ista. Uz veliki trud i odricanje, uz talent i uz upornost i vjeru u sebe, sve je moguće.
Hvata li vas katkad nostalgija za osamdesetima i kako joj “uteknete”?
– Ne hvata me nikad nostalgija tog tipa, ja sam čovjek koji je umjetnik i u oblaku, ali istovremeno i racionalan i čvrsto na zemlji, i koji ne živi za i od prošlosti, već sam tu, ovdje, i okrenut budućnosti. A oni neki momenti gdje se prisjećam na bilo koji način svoje prošlosti, kao što je uostalom bio i rad na mjuziklu “Bambina”, u njima jednostavno uživam dok traju, i onda opet krenem dalje prema budućnosti.
Jura Stublić pjeva da se “samo jedno mjesto na svijetu zove dom”; u vašem slučaju to su Split, Rijeka i Zagreb. No, da morate ipak izabrati jedan grad, bio bi to….
Ne moram, niti ću ikad morati izabrati jedan grad, jer sam tako koncipirao vlastiti život, i tako će sasvim sigurno i ostati pa prema tome ovo je veoma hipotetsko pitanje. Ali u redu, ako baš inzistirate, moj dom je ipak Split, prenosi SlobodnaDalmacija.
