Bilo bi prirodno da ste pomislili da je riječ o okupljanju bradatih, iskompleksiranih spodoba u Istočnoj Bosni, koji se sedamdeset godina od više nego zasluženog historijskog i fizičkog poraza furaju na Dražu Mihailovića i njegove koljače. Ali, niste u pravu. Ne, iako sam ih sreo na putu, jer sam, opet zbog smrti, u porodici bliskog prijatelja, putovao na dženazu u Sandžak. I susreo kostimirane maloumnike. Bio je to dosta blizak susret. Njih obezbjeđuju ljudi u uniformama koji se zovu policajcima i hrani ih budžet ove zemlje. Da ih je ugodno gledati – nije, ali, vala, da su neka sila – vjerujte da nisu. Dobra navijačka grupa bi ih razbila za relativno kratak rok, pa smo, nekako opet tu gdje jesmo. Između estradnih posljedica, i uzroka o kojima se nikada nije progovorilo bez uvijanja.
Otkud sad “navijačka grupa”? Otud što me je iz cipela, nećete vjerovati, izbacila jedna utakmica. I to, nikakva “velika”. Nego, Prve lige Federacije BiH u kojoj je mostarski Velež izgubio, nadomak četničke maskarade, u Goraždu, gdje ga je domaćin FK Goražde, pobijedio sa 1-0. I šta sad, mora da se pitate, što ovaj ovako bogoradi zbog jedne utakmice jedne nikakve lige, koja se, kako mediji iz susjednih zemalja pišu – “igra po njivama, a sudije u njoj kroje kapu.” Ništa, osim što ta utakmica i okolnosti oko nje, kao skoro apsolutna metafora oslikavaju ovu zemlju, naše živote u njoj i ignoranciju svake vrste odgovornosti.
A “Velež”? Osim što je jedan od glavnih simbola tradicije, on je i dio civilizacije koju se ovdje želi izbrisati. Gaženje tog kluba je jedan od posljednjih udaraca građanskoj svijesti, i viziji bilo kakve zajednice koja bi prevazišla mračne podjele. A, uništavanje “Veleža” je i cijepanje možda i posljednje fotografije iz albuma uspomena sretnog djetinjstva. A to čovjek sebi ne smije dozvoliti.
Onima koji ne prate fudbal argumenti koji slijede iznijeti neće ništa značiti, ali zbog zadovoljenja novinarske forme treba reći da je utakmicu sudio sudija Kenan Bajraktarević iz Orašja, čiji dosije i outfit nedvosmisleno ukazuju na to da se radi o odrađivaču prljavih poslova za račun onih koji svoj klub žele ubaciti u (e, jadi moji) elitno takmičenje u BiH. Inače, navijati za “Velež”, i u onoj je državi bila, a u ovoj pogotovo, jedna vrsta mazohizma, u kojoj unaprijed znate da, ma koliko bili dobri, na kraju nećete do onoga što ste na terenu ostvarili. Mali Mostar, nekada nevažan u odnosu na Beograd, Zagreb ili Split, ovih je godina još manji, pa je žrtva kojekakvih tajkunčića iz Siminog Hana, đilkoša iz okoline Tuzle, pa i sarajevskog Novog Grada, jer se čini sve da se klub iz te grdne nahije, u osnovi tajkunska igračka i poligon za trgovinu igračima, ubaci u Premier ligu BiH.
SIPA protiv hobotnice
I sve to nauštrb Veleža koji je na polusezoni imao 11 bodova prednosti. U ovom trenutku je ta prednost 4 boda, a radi se sve da se onemogući klub koji je izgradio novi stadion, okupio nekoliko stotina djece u omladinskim školama, vratio većinu dugovanja koji su napravile bivše uprave, i konačno skupio nešto snage i moći da se pokuša vratiti ni približno tamo gdje je bio. Ali, barem na mjesto koje mu pripada. Mjesto stabilnog prvoligaša koji bi uz novi sistem, nešto para i dokazani talent s toga prostora, možda ponekad i zaigrao neku utakmicu na velikoj sceni. Ali ne. Postoje Bajraktarevići, i postoji delegati s utakmice, i postoji komisija sa suđenje NS BiH koja je ocijenila da je suđenje bilo korektno, i da se žalba Veleža odbacuje.
Unatoč čak 34 detalja koje je gostujuća ekipa dokumentirala kao očiglednu pomoć domaćinu, Savez nije našao za shodno da eventualno kazni sudije. S ovog aspekta, i bolje je da nije. Time je njihovo saučesništvo u ovoj lakrdiji ozvaničeno, a uprava “Veleža” se pobrinula da dokumentaciju dostavi i u SIPA. Pa da se niko ne čudi ako se bude ponavljalo da se kao prije desetak godina policijski službenici po zadatku posjete prostorije Saveza.
BTW, ime sudije Kenana Bajraktrevića većini vas ne znači ništa. Nije ni meni do ovog kola, da budem iskren. A njegovih pomoćnika, Marija Grgića i Filipa Jarića? Isto, ne. Govori li vam nešto ime članova Komisije Saveza, gospode Hajrudina Gobeljića, ili ime Vladimira Dominkovića, ili Ante Bilješka iz Novog Travnika? Opet, ništa!? Ili posmatrača suđenja Jasmina Topića? Ne. I ne treba vas kriviti. Na primjeru prodaje lažnih diploma od prije mjesec dana vidjeli smo kako je iluzorno očekivati da se nekoj kriminalnoj mreži stane u kraj. Jer, koliko je u ovoj zemlji anonimnih, sitnih, korupcijom pokorenih, čiji tragovi novca i usluga vode do samog vrha, do Porodice ili onih kojima su, dozvolili da se ratom ili poraćem obogate? Puno. Previše za ovu zemlju. I za Velež, jedan mali klub na kojem nema ko nije istjerivao svoju silu: od pripadnika Udruženog zločinačkog poduhvata koji su ga protjerali sa stadiona, a njegove igrače gurali u logor, do nepismenih prigradskih čauša iz NS/FS BiH koji dozvoljavaju teror “suđenja”. Veležov je, naime, “grijeh” što ne želi platiti ulazak u ligu iz koje ga izbacuju, a trebao bi biti jedna od njezinih glavnih perjanica.
Baš kao što je u ovoj zemlji skoro nemoguće biti građanin i živjeti od svog posla, ako na neki način niste uvezani sa nekim od krakova hobotnice.
Ili Porodice, kako vam drago.
