Piše: Marko Tomaš
Nikada nisam krio svoju sentimentalnost. Slab sam na neke ljude i određene pojave i uvijek ću pronaći argument da ih prikažem superiornima u odnosu na druge. Sinoć su mi se u očima nakupile suze kada sam vidio Dušana Bajevića kako stoji pored aut linije, ispred klupe s bosanskohercegovačkim stručnim stožerom i rezervnim igračima. Istu tu figuru, u bitno mlađem izdanju gledao sam pod Bijelim brijegom još sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je Dušan Bajević bio trener one velike Veležove generacije koju je predvodio Dada Matijević kao kapetan a s krila su Peđu Jurića loptama hranili Tuce i Kajtaz.
KLASA JE VJEČNA
Možda su točna prigovaranja kako je Bajević prekasno došao na poziciju izbornika Bosne i Hercegovine ali protiv Italije smo vidjeli da je klasa vječna i da joj godine ne oduzimaju ni pamet ni šarm. Izborili smo tek bod protiv Italije, euforiji nema mjesta ali konačno smo vidjeli jednu kompaktnu momčad BiH koja ne gubi glavu i igra sukladno raspoloživom igračkom kvalitetu. Bio je u pravu Enver Marić kad mi je u jednom intervjuu rekao kako on smatra da su igrači iz Veleža nogometno najpismeniji u bivšoj državi. Dokazuje to i plejada vrhunskih trenera poteklih u Veležu, a to što se ti ljudi u javnosti marginaliziraju možemo objasniti činjenicom da gledaju svoja posla i nisu skloni pripadati interesnim skupinama i raznoraznim mešetarskim lobijima koji godinama već nagrizaju i ono malo zdravog tkiva u sportu. Na stranu sada moja gorčina, nema tu pomoći jer su ljudi slijepi kod očiju pa im neće ništa značiti ni to što su već u prvoj utakmici reprezentacije koju trenerski predvode tri Mostarca, Bajević, Musa i Čustović mogli vidjeti kako su i naši igrači, čak i dječaci iz domaće lige, nogometno i taktički pismeni kada ih na teren pošalju pismeni treneri.
Iskreno ne pamtim kada je BH cijelu utakmicu odigrala bez crnih rupa, bez perioda panike i izgubljenosti koji su nam redovito presuđivali u onim utakmicama u kojima smo pobjeđivali sami sebe. Prvi put smo vidjeli da doslovno svaki naš igrač zna unaprijed što mu je činiti u određenim situacijama. To je ono na što utječu treneri. A s takvim pristupom moguće je da ti ne nadigra ni velika Italija koja je jalovo napadala naše kompaktno postavljene igrače. Na stranu izvrsna obrambena predstava naše momčadi, ono što nas može radovati jeste način na koji smo napadali. Racionalno smo pristupali svakom napadu, nismo se iscrpljivali u nekom bezglavom jurišanju i strpljivo smo čekali mogućnosti za izgradnju pozicijskog napada ili izlazak u kontre i polukontre. Lopta je u tim trenucima išla onako kako i treba po svim nogometnim pravilima, igrači su ulazili u prostore i mijenjali pozicije kao da se ne radi o inače bezglavoj momčadi Bosne i Hercegovine.
DUGO SAM ČEKAO OVAJ DAN
Dugo sam čekao taj dan i dočekao sam ga i hvala nebesima što su se moji strahovi raspršili već nakon prve utakmice u kojoj je našu reprezentaciju na terenu posložio Dušan Bajević. Sigurno je da nećemo gledati spektakularne predstave naše momčadi ali konačno možemo biti mirni sa saznanjem da se nećemo niti sramotiti protiv koje god momčadi budemo igrali. A Bajević s Musom i Čustovićem, kojima je prepustio veliki dio posla, možda već protiv Poljske upišu prvu pobjedu. Ali kako god bude ne treba se time zamarati. Možemo mirno gledati utakmice bez straha od čuvenog transfera blama. I jednom trebamo shvatiti, lobije treba pustiti da se bave budalaštinama ali na izvršne pozicije treba stavljati ljude koji znaju svoj posao i nećemo bit itakav raspad od zemlje kakav smo postali u zadnjih trideset godina. Evo vam nogometa kao dokaza, prenosi “Žurnal“.
