Njemački list Welt piše kako je za uspjeh fudbalskog kluba Jahn Regensburg uveliko zaslužan 39-godišnji Bosanac Mersad Selimbegović. Nakon okončanja karijere kao igrača, on je od 2012. godine asistirao kao trener i vremenom stekao kvalifikacije dobrog trenera. 2019. Achim Beierlorzer ga je htio sa sobom povesti u Keln, ali Selimbegović je odbio tu ponudu.
Na pitanje novinara da li je stalno na umu imao ovakav životni put, Mersad Selimbegović kaže da nije. „U životu sam naučio da ne treba previše sanjati. U to vrijeme Jahn Regensburg nije mogao zaposliti mladog trenera s punim radnim vremenom. Sve ostalo za mene nije bila opcija. U koji bih drugi klub trebao doći da radim kao voditelj centra za talente podmlatka? Svo vrijeme sam ovdje i samo me ovdje poznaju. Nisam igrao za sedam različitih klubova u Njemačkoj kao drugi”, kaže Selimbegović.
Zato je on 2013. godine, kako kaže, počeo sa prekvalifikacijom za industrijskog mehaničara, što je uključivalo odlazak u školu i na praksu u jednu firmu.
„Završio sam srednju školu u Bosni, ali zbog jezične barijere nisam mogao studirati u Njemačkoj. I nisam imao nikakvo stručno obrazovanje. A onda sam postao ko-trener u FK Jahnu Regensburg, išao na kurseve uz to radio”, priča za Welt Selimbegović.
Kaže i da je to bio naporan program – pogotovo jer je već imao obitelj, ženu i dva sina – tada od dvije i šest godina. „Zbog mojih godina bilo mi je dopušteno početi raditi u firmi ranije od ostalih šegrta. To je bio jedini način, kako bih mogao sudjelovati na treningu i dobiti trenerske certifikate”.
Bajka iza koje stoje mnoga odricanja, rat i glad…
A onda je Selimbegović postao glavni trener U19 (tima do 19 godina), položio ispit za nogometnog trenera i postao pomoćni trener profesionalaca. To sve izgleda kao bajka, ali potrebno je mnogo rada, truda, odricanja i žrtvovanja.
„Obično sam ustajao u 4:20 ujutro, a na posao kretao u 5:00. Nakon treninga nisam se vraćao kući malo prije 22 sata. Noći su bile kratke. To ne možete savladati sami. Za to vam je potrebna obitelj i mnogi ljudi u društvu i klubu koji vas podržavaju. Veoma sam im zahvalan.”
Kako dolazi do rata?
Sa 5 godina Mersad je želio biti kao Roberto Baggio. “Nažalost, nemam mnogo fotografija iz djetinjstva jer su sve izgorjele. Uvijek se sve vrtilo oko nogometa. Pravi trening nisam dobio sve do 15. godine”.
To je, kako primjećuje njemački novinar, bila posljedica rata u Bosni. Imali ste deset godina kad je rat stigao u Vaše selo. Možete li se sjetiti tog dana?
„Struje nije bilo već mjesecima. I danima prije smo gledali ljude kako bježe kroz naše selo. Bili smo spremni. Moji roditelji, moj sedmogodišnji brat i moja teta-svi su spakirali ruksake, a majka je svako jutro pekla veliki kruh”, odgovara Selimbegović.
Kako dolazi do rata? Jeste li čuli borbu? Je li netko pokucao na vrata? Sjećate li se nečega?, uporan je novinar Welta.
„Da, sjećam se odlično svega. Bilo je to malo prije zalaska sunca, bio sam sa svojim konjem malo dalje od naše kuće kad sam čuo pucnjeve, a zatim i ženu koja je vrištala govoreći: “Stigli su!”. Pobjegli smo u šumu u roku od pet minuta, a zatim vidjeli kako nam kuća gori. To je stvarno boljelo. Sve ono što su moji roditelji i njihove obitelji gradili 30 godina uništeno je za tri sata”. Mersad kaže kako su se u naredna tri dana pokušavali probiti u pravcu zapada, ali su na kraju samo kružili oko sela.
„Posvuda su bile patrole. Znali su da se ljudi skrivaju u šumi. A onda je počeo lov. Jednom su bili udaljeni svega 30 ili 40 metara i pucali oko sebe.”
Preživjeti i pronaći hranu
„I nitko nije pogođen?”, želio je znati njemački novinar. „Kad gledate film – deset ljudi puca na Arnolda Schwarzeneggera i ne ustrijele ga, pomislite: Da, to funkcionira samo u filmu. Ali to se zna desiti i u stvarnosti. Ni do danas mi nije jasno kako smo preživjeli. Nismo puno razmišljali. Kad vam se svijet ruši, strepite za goli život. A kada se sve umiri, muči vas glad. Preživjeti i pronaći hranu – to je bilo sve o čemu smo razmišljali.”
Selimbegović kaže kako su još dva mjeseca živjeli u šumi bez krova nad glavom, sve dok se nisu uselili u jedan stan u Goraždu.
”Zbog stalne paljbe više smo sjedili u podrumu nego u stanu. Nakon dva mjeseca, početkom novembra moja majka, tetka, brat i ja krenuli smo u konvoju prema Sarajevu. Otac je ostao jer su odrasli muškarci trebali braniti Goražde. Nakon tri noći završili smo kod jedne tetke. U to vrijeme na tom području nije bilo rata. Opet smo imali struju. Bilo je prelijepo. Satima sam sjedio pred lampom i samo gledao u svjetlo. Bilo je hrane, sve je bilo normalno. Nisam se mogao zasititi. Bilo je gotovo neugodno koliko smo puno jeli ja i moj brat”, priča današnji trener fudbalskog kluba Jahn Regensburg.
Osvrće se i na susret sa ocem nakon 5 mjeseci – krajem marta 1993. godine kada nije mogao zaustaviti plač. Povratak u Goražde nije donio mir, napadi su ponovo počeli a onda je uslijedila glad. Stanovništvo je od EU dobijalo pakete sa hranom, koji su bacani iz aviona. „Glasilo je pravilo da se paketi skupljaju a onda pravedno podijele a toga nije bilo. Ako bi odraslog čovjeka uhvatili s paketom prijetio je zatvor a za djecu samo pljuska. Ali, tu su vrebali, 15,16-godišnjaci koji su pljačkali nas male. Jučer sam se sjetio toga kada sam gledao jedan dokumentarac sa sinom”, kaže Mersad.
„O ratu?”, pita ga njemački novinar. “Ne, o životinjama u savani. Gledali smo kako jedna lavica ima problema da dođe do plijena kako bi nahranila mlade, da bi ih onda okružile hijene. Jednom sam našao 25 kila suhih smokvi. To je bio pravi delikates. Inače smo dobijali grach, brašno, ulje, jedno čak i igračke od pliša.Svako dijete bis e tome obradovalo ali ja sam bio razočaran. Kome u ratu trebaju igračke od pliša?”, odgovara Selimbegović, prenosi DW.
Mersad kaže kako se ljudi sreću s problemima za koje misle da su veliki. Ali, pravi problemi su “kada se boriš da spasiš život, tri dana nemaš vode ili kada dva mjeseca nisi vidio kruh” ili “kada očajnički po oranici tražiš jedan krompir a znaš da još 1.000 ljudi radi to isto”.
Da li je ikada posmislio na osvetu?, pita novinar Welta. „Nikada”, kaže Selimbegović i zaključuje: “To mogu zahvaliti svojim roditeljima i odgoju koji su mi dali. Tolerancija je najveći izraz snage i moći. Osveta je znak slabosti i ne pomaže. Oproštaj je najvažniji. Ako ga ne nađeš, nećeš imati mira.”
