Piše: Saša Ibrulj
U poluvremenu utakmice finala Kupa Bosne i Hercegovine, u kojoj su se u Zenici Sarajevo i Velež direktno borili za pehar, plasman u Konferencijsku ligu i na kraju krajeva milijun maraka koje će ona donijeti, lajtmotiv svih razgovora bio je mentalitet dviju momčadi, prenosi Telesport.
Sarajevo je u tih prvih 45 minuta loptanja pregazilo Velež. Momčad je imala potpunu kontrolu od samog početka, stvarala pritisak, konkretizirala ga u šanse, a neke od njih pretvorila u nevjerojatne promašaje. Zapravo je bilo pravo čudo da je na semaforu stajala nula. S druge strane Velež je, za one koji ga pobliže prate čitave ove sezone, bio neprepoznatljiv. Nije funkcionirala izgradnja igre iz zadnje linije, previše je dodavanja išlo u prazno, radilo se previše neforsiranih pogrešaka i par poluprilika došlo je kao plod slučajnosti. Sarajevo je bilo jako dobro, Rođeni jako loši i djelovalo je kao da utakmica ima samo jedan mogući rasplet.
I naravno da je u toj pauzi od 15-ak minuta za većinu nas, ukljujučujući i potpisnika ovih redova, na prvu i vrućih glava, najlakši i najlogičniji zaključak za razlog svemu tome bio psihološki pristup, odnosno razlika u mentalitetu dviju momčadi.
Za Sarajevo je ovo bila utakmica za treći uzastopni kup BiH, osmi u povijesti, za ukupno 15. trofej od neovisnosti BiH. Trener i vojnik kluba Dženan Ušćuplić i instaliran je dva tjedna prije finala upravo zato što je u prethodna tri navrata, uključujući i prošlu sezonu, osvojio tri trofeja s kojima je doslovno jedan od najtrofejnijih trenera u zemlji. Petorica igrača iz ove momčadi Sarajeva bilo je u protokolu lanjskog finala, kada su nakon izvođenja penala svladali Borac. S druge strane, nitko u ovoj Veležovoj momčadi nikad nije osjetio težinu zlatne medalje oko vrata, bar ne u momčadi u kojima bi imao važan status. Tu priliku nije imao ni trener Feđa Dudić, koji je prije Mostara radio u GOŠK-u iz Gabele. Veležu je ovo bilo prvo finale kupa nakon 33 godine, odnosno prilika za prvi trofej nakon predugih 36 godina čekanja.
Trijumf Rođenih važan je za ostale, koliko i za njih same. Velež je bosansko-hercegovačkom nogometu ponudio alternativu
Logika je govorila da je iz te perspektive sve to za Velež trebalo biti breme na leđima i katalizator takvog slabašnog pristupa u otvaranju utakmice i generalno u prvom dijelu. Djelovalo je kao da su Veležovi igrači mekši, kao da stalno kasne za korak, kao da svaka ničija lopta nekako završi kod suparnika. Ima za to i riječ koju su svi na tribinama glasno izgovarali, ali nije dovoljno kulturna za medijski prostor, pa ćemo reći da je zaključak bio da su se jako uplašili — prilike, atmosfere, važnosti događaja, mogućnosti.
Međutim, ispostavit će se, bilo je to potpuno pogrešno rezoniranje utakmice, ali i podcjenjivanje svega što je Velež napravio u posljednjih pet godina.
Ako vam ovo nije prva Posudba koja govori o Veležu, dosad ste primjetili da ona ima potpuno drugačiji ton nego bilo koja druga koja je govorila o tom klubu. I sasvim je sigurno da ima potpuno drugačiji ton od onoga kakav biste očekivali od autora koji je sakupio 38 ljeta i navija za klub koji je 36 godina čekao na svoj prvi trofej. Ne trebam vam ni govoriti da su Veležovi navijači masovno pohodili Zenicu, ne trebam vam objašnjavati da je većina nas dočekala zadnji penal u suzama, da se na ulicama slavilo do rano u jutro, pa onda opet sutradan, da je Stari most svijetlio pod bakljama i vatrometom. To je tako i to ste očekivali i to, uostalom, znate i vidite u medijskom prostoru od Triglava do Đevđelije.
Emocija nije nedostajalo, ni kod mene ni kod bilo koga od navijača, ali je zapravo sve ono što se događalo bilo samo potvrda da ovaj Velež zaslužuje i više od toga.
Sarajevo jest bilo bolje u prvom poluvremenu i naravno da se osjetio pritisak na Veležovu ekipu i trenera, ali njihova kasnija reakcija potvrdila je da su stvari mnogo jednostavnije. Nema ništa nadrealno ili nevjerojatno u činjenici da je Uščuplić odlično snimio suparnika, sjajno pripremio utakmicu i nadmudrio svog kolegu. Sarajevo je započelo dvoboj u za sebe netipičnoj varijaciji sustava 4-1-4-1, koja mu je u praksi donijela igrača viška u sredini. Mladi Andrej Đokanović flasterom je ugasio za Dudićev sustav jako važnog Nemanju Anđušića, a sjajnom igrom u tranziciji koristio prostor koji se otvarao i mane koje Rođeni imaju. Izbacilo je to Velež iz ravnoteže, poremetilo mu plan i izguralo iz zone komfora, što je rezultiralo nervozom, ali i velikim brojem pogrešaka na koje su igrači bili natjerani.
Otud dojam da je Sarajevo — koje je u praksi dobilo samo tri duela više i imalo samo četiri izgubljene lopte manje, ali i osam oduzetih lopti manje — bilo dominantno i u potpunoj kontroli. Međutim, nakon odmora stvari su se promijenile.
Dudić je u svlačionici ostavio desnog bočnog Mehmeda Ćosića i onamo spustio najraspoloženijeg Harisa Ovčinu. Prije nego što je semafor pokazao da je prošlo sat vremena igre, Dudić je napravio tri izmjene i potpuno promijenio sustav, prilagodivši ga potrebi da nadoknadi onog igrača manje u sredini. Trojica veznjaka sličnog profila sada su uz sebe imali i Brandaa i Alena Dejanovića koji su se spuštali nisko i dopunjavali se s dvojicom ofenzivno orijentiranih bekova.
Velež je prvo uspostavio ravnotežu, a onda je, kako je vrijeme prolazilo, preuzimao kontrolu. Sarajevo, opterećeno kartonima u zadnjem redu, ostalo je bez reakcije s klupe; Uščuplić je do 81. minute napravio samo jednu izmjenu. Na kraju je njegova momčad iz dominacije prešla u podređeni položaj i vjerojatno bila sretnija kada je sudac Irfan Peljto, ranije nego što je trebao, svirao kraj i poslao utakmicu u raspucavanje, jer momentum definitivno nije bio na strani sarajevske ekipe.
Dakle, bila je ovo utakmica u kojoj je početni plan jednog trenera funkcionirao odlično i stvorio jednu sliku, a onda je drugi trener mnogo boljim reakcijama od svog kolege potpuno promijenio izgled te slike i utakmicu odveo u drugom smjeru. Na kraju su odlučivali penali, ali i za njih se Velež pripremao tjednima, a Dudić je u zadnjoj minuti na teren poslao rezervnog vratara Slavišu Bogdanovića, koji je s dvije obrane postao heroj.
Samo što mi u Bosni i Hercegovini nismo navikli na takve situacije i takve utakmice, pa nas je to navelo na onaj pogrešni zaključak; nije bila stvar psihe, nego nogometnog nadmudrivanja koje nas je na kraju dovelo do penala koje je Velež dobio.
Ali i to što je momčadi razdvojila samo jedna vratarska reakcija, odnosno jedan obranjen penal, zamaglilo nam je još važniju sliku. Zapravo je ovo finale i ovaj Veležov trofej — da opet naglasim, prvi u 36 godina! — trebao biti putokaz kako bi nogomet u BiH mogao i trebao izgledati i u budućnosti postajati kompetentniji na višoj razini.
Prije svega, ono najpovršnije. Za sam nogomet veliki je dobitak povratak magije finala kupa. Nakon što je Nogometni savez BiH godinama bio jedan od rijetkih koji se držao formata s dvjema finalnim utakmicama, od prošle sezone odlučeno je da se igra jedna na neutralnom terenu. Borac i Sarajevo bili su prinuđeni igrati bez publike, ali derbi Bosne i Hercegovine — kako se u Jugoslaviji nazivao susret Sarajeva i Veleža — došao je kao kec na desetku. Više od 9.000 ljudi je prošlo kroz kapije triju otvorenih tribine; za Zenicu su išli navijački vlakovi i kolone navijača koji su se usput veselili i družili na ulicama. Finale kakvo nogomet zaslužuje svake godine, bez obzira na imena sudionika.
To što je u takvoj utakmici trofej otišao u Mostar je iz perspektive onoga što su u tom klubu napravili u posljednjih pet godina poetska pravda.
Nije to subjektivni dojam, zaboravite to, nema veze s emocijama i navijaštvom. Prvo uzmite u obzir činjenicu da se Velež nakon ispadanja iz Premijer lige borio za ostanak u drugom rangu, proveo sezonu bez šansi za promociju, onda nakon povratka u idućoj upao u borbu za ostanak, da bi u posljednje dvije profitirao s dva nastupa u Europi. U čitavom tom periodu Rođeni su samo jednom promijenili trenera. Od 11 igrača koji su započeli finale, njih devet je u crvenom dresu bar drugu sezonu, a od 16 igrača koji su nastupili, njih devet je s Veležom igralo u nižem rangu natjecanja.
U posljednjih šest sezona, iako su se davili u drugoligaškom društvu, propustili priliku za promociju, spašavali goli život u Premijer ligi i više puta imali krize rezultata, Rođeni su samo jednom promijenili trenera. Velež je, kao i svi, prolazio kroz probleme prouzrokovane COVID-om, ali i prvi put iskusio Europu, krizu rezultata zbog igranja na dva fronta, pa onda još i otvoreni rat sa Savezom te suspenziju stadiona i oduzimanje tri boda. Potpuno netipično za Bosnu i Hercegovinu, potpuno netipično za mentalitet Mostara i Veleža, nisu dopustili da bilo šta od toga izbaci klub iz tračnica.
To su onda prenijeli i na ekipu, čija je izgradnja počela još u nižem rangu natjecanja. Momčad je dobila povjerenje, dobila priliku na dobre i loše dane, na uspone i padove, na riješavanje problema iznutra i tako je stvorena momčad sa širinom — zlatna generacija koja je prvo Velež odvela u Europu, ondje napravila iznenađenje izbacivši AEK, a onda sve to potvrdila prvim trofejom u 36 godina. Velež je u pet godina potpuno izmijenio vlastiti mentalitet.
U isto vrijeme Sarajevo je osvojilo dvije titule prvaka i dva kupa, svake sezone igralo u europskim natjecanjima i financijski je jedan od najstabilnijih klubova u regiji. Međutim, klub je u istom vremenskom intervalu napravio 11 trenerskih promjena: samo u prošloj godini i prvoj polovici ove na klupi su sjedili Vinko Marinović, Goran Sablić, Aleksandar Vasoski i triput Uščuplić — kojemu, naravno, već traže zamjenu. Promijenili su i dva sportska direktora, nekoliko dana izlete na Koševo je radio i Ivan Kepčija u ulozi savjetnika, a već se spominju nova imena i na toj poziciji. Sarajevo u međuvremenu uopće nije igralo loše — točnije, rezultati su mu bili mnogo lošiji od same igre, ali mjesta za strpljenje nije bilo, pa je poraz u finalu kupa i propuštanje Europe zapravo samo kulminacija.
Ali Sarajevo je u svemu tome samo praktičan primjer jer je sudionik finala — ništa bolja situacija nije ni u ostalim klubovima. Njih 10 od 12 je ove sezone mijenjalo trenere, većina i po dva i više puta, a savršena ilustracija načina rada u BiH je prošlosezonski prvak Borac, koji je od početka ove sezone imao ni manje ni više nego četvoricu različitih trenera, iako je — nije sad važno kako — u 31 prvenstvenom kolu upisao tek četiri poraza. I naravno, nije nikakva tajna da se u Banja Luci već traži zamjena i za Tomislava Ivkovića.
Zato je trijumf Rođenih važan za ostale, koliko i za njih same. Velež je bosansko-hercegovačkom nogometu ponudio alternativu i na vlastitom primjeru — a pomaže i to što je prvak Zrinjski jedini preostali klub koji ove sezone nije mijenjao trenera, čak ni kad rezultati nisu bili dobri — pokazao da je kontinuitet također opcija, i to mnogo bolja i isplativija opcija. Trofej koji su pred većinom zacrvenjenim tribinama podigli u četvrtak nagrada je za šest godina teškog rada, ali i vjerovanja u svoje ideje i svoje ljude.
Potvrda Veležu da ostane na tom putu, ali i ogromni putokaz drugima da konačno biraju ideju kontinuiteta i planiranja umjesto improvizacije te traženja instant-rješenja i rezultata.
