Reprezentacija Bosne i Hercegovine u fudbalu godinama unazad nas je naučila da se ni na šta ne navikavamo. Uslijed najviših vrhova, teški padovi, a onda kada mislite da je sve gotovo, neočekivani skok ponovo u visine.
(Ne)Konstantnost
Konstantne turbulencije, valjda onako kako i država funkcioniše, dovele su do toga da pred početak kvalifikacija za EURO 2024 u Njemačkoj mi, ustvari, i ne znamo gdje stojimo.
Ivajlo Petev (Ivaylo) koji nas je vodio u prethodnom izdanju Lige nacija, kao i kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo više nije tu. Za njegovog mandata nikada nismo bili sigurni koju ćemo ekipu dobiti. Užasni rezultati, pa onda remi protiv Francuske u gostima, ponovo kriminalne fudbalske predstave, a onda šest utakmica bez poraza i uz sve to odlazak kada je trebalo da se stvari napokon sklope.
Konstantno čujemo, pa i od najboljih selektora svijeta, da je teško trenirati igrače po režimu koji je potreban reprezentaciji. Igrači su tu deset dana, a taktičku ideju je teško objasniti nekome i za tri mjeseca, a kamoli za mizernih desetak dana. Zašto se onda desi situacija da ostanemo bez trenera koji je u posljednjim utakmicama napokon počeo povezivati redove, praveći neku tečnost u igri?
Javni linč za neposlušne
Ovo nije hvalospjev o Ivajlu Petevu, nije ni pokušaj pljuvanja legende bh. fudbala i novog selektora reprezentacije Faruka Hadžibegića, daleko od toga.
Ovo je više upit onima koji uporno izbjegavaju dati odgovor.
Pitanje koje ne mogu postaviti igrači, jer se odmah i oni uzmu na zub, bilo javnim linčem ili puštanjem nekih upitnih informacija o njima. Hoćemo li opet drvljem i kamenjem na naše fudbalere poslije prvog lošeg rezultata, a svi znamo u kakvoj situaciji rade.
Čitamo stalno o reprezentacijama u drugim sportovima i savezima koji ne mogu odvojiti jednu mjesečnu plaću nekog parlamentarca da bi se sportisti poslali na pripreme sedam dana, a cilj je kao uspjeh ili neka medalja. Ništa drugačije nije ni u situaciji sa fudbalskom reprezentacijom, nego su nekad uspjeli skupiti šaku jada i skockati je u nešto relativno pristojno.
Čisto sumnjam da Džeko, Ahmedhodžić ili bilo koji drugi igrač za nastupe u reprezentaciji dobije i svoju dnevnicu iz kluba, a da ne pričamo o nekim iznosima od kojih pljuvačka krene na usta.
Transformacija i novi heroji
Srećom, situacija nije u potpunosti katastrofalna, prvenstveno zbog mnogo mladih talenata koje smo uspjeli dovesti u reprezentaciju. Dedić, Gazibegović, sada i Tahirović, prije njih Ahmedhodžić i Hadžikadunić, može se čovjek i nadati Huseinbašiću.
Reprezentacija je prošla kroz jednu transformaciju. Iako smo i dalje previše ovisni o radu jednog čovjeka, liči ova ekipa na nešto.
Sada je na Hadžibegiću da nastavi raditi na onom što je ostalo od njegovih prethodnika, u nadi da će uspjeti sklopiti jedan tim prije svega protiv kojeg niko ne želi igrati, a i ekipu koja će biti vrijedna navijanja. Ne tražimo valjda previše…
