Stariji Splićani u liku ovog sedamdesetogodišnjaka, koji luta ulicama grada, prepoznaju nekadašnju košarkašku zvijezdu, člana slavne generacije koji je učestvovao u stvaranju veličanstvene Jugoplastike. Inače, Manović je rođeni Beograđanin, igrao je za Radnički, ali je šezdesetih godina prešao u Split.
“Bio sam dečko kome se smiješi velika sportska karijera, koju sam i ostvario. Moj uzlet je počeo kada sam kao šesnaestogodišnjak nakon igranja u Radničkom prešao u redove KK Splita, koji je 1968. godine postao Jugoplastika. Split je za mene bio ‘cvit Mediterana’, san koji mi se ostvario na najljepši način: Ej, mlad, sa dobrim ugovorom, pun entuzijazma pod koševima! U mojoj generaciji su igrali velikani poput Damira Šolmana, Kreše Ćosića, Dragana Kapičića, svi zlatnim slovima ispisani”, prisjeća se Cvrca za “Slobodnu Dalmaciju”.
“Bilo mi je divno, a i klub je doživio svoje najbolje godine. Do 1977. godine, dakle tokom desetogodišnjeg razdoblja, osvojili smo niz velikih pobieda, izdvajam Kup i prvenstvo SFRJ i Kup Radivoja Koraća.”
Uslijedio je veliki pad u njegovoj karijeri. Doživio je sunovrat, iz prvoligaša je otišao u drugoligaški tim KK Dalvin. Tada počinje i njegov životni pad.
“U međuvremenu sam se 1971. godine i oženio, dobio šest godina kasnije sina kome sam dao ime po ocu Jovanu. Drugi se, u dogovoru s bivšom suprugom (oboje su danas pokojni) trebao zvati po njenom ocu, Roko”, kaze Manović.
Roko nije došao na svijet, jer se Manović razveo od supruge i kasnije je dobio starateljstvo nad sinom.
“Posvetio sam se podizanju sina. Vozio sam šleper na relaciji betonara Stinice – Mertojak – Klis-Kosa i tako nekih godinu dana, dok nisam prešao u preduzeće Jugoplastika. Tu sam bio vozač direktora radne organizacije. Radio sam desetak godina, do rata. Koja ironija, umijesto parketa kluba Jugoplastika postao sam radnik preduzeća, al dobro. Imao sam platu i stanarsko pravo Senjanovićevoj ulici na Bačvicama.”
“1980. godine sam dobio ponudu da preuzmem juniore Jugoplastike. E, to je bio lijep povratak. Posrnula ekipa se uzdigla do titule prvaka Splita, pa Dalmacije, Hrvatske i potom cijele Jugoslavije. U prvi tim ušli su Sobin, Perasović, Stegić, Cambi, Barčot, Perić… Bilo je to već 1981. Bio sam srećan, bili smo prvaci. Ali nekome je smetalo i opet dobijam nogu. Nakon informacije da napuštam klub, klinci su skupili pare i poklonili mi sat. Plakao sam, ali trebalo je živjeti dalje.”
Cvrca je kasnije pozvan da preuzme žensku ekipu. Imali su sjajne rezultate, ali nakon nekog vremena ekipa je rasformirana.
Za vrijeme rata, legendarni košarkaš je bio nepoželjan u Splitu.
“Moj Jovan, tada učenik sedmog razreda osnovne škole izbačen je iz škole i kluba gdje je igrao za mlade kadete. Danas kad pitaju: ‘gdje si bio devedeset i prve?’, moj je odgovor jednostavan i pošten: morao sam otići, ostaviti stan, svoju prošlost, najljepše godine u Dalmaciji. Jovan i ja otišli smo u stan kod moje majke u Beograd, živjeli u zajednici s njom i mojoj sestrom i njenom familijom. U Splitu sam bio ‘četnik’, u Beogradu ‘ustaša’. Ipak 1994. postajem trener prve ekipe BASK-a. Primao sam platu, sin je rastao, sve se nekako složilo.”
Život mu je promijenila jeziva tragedija. Izgubio je sina.
“Sina su mi ubili 2007. godine, kad je bio na pragu tridesete, a ja imao pedeset i osam. Znate kako kažu, da jedna nevolja ne dolazi sama, e ja sam školski primjer. Teško sam se razbolio. Operisao sam karcinom bubrega, žuči i dvanaestopalačnog. Skoro sam umro od sepse. Tada mi je doktorica u Beogradu rekla da sam medicinski fenomen. Otišao sam u penziju, majka je preminula, stan u Beogradu je pripao sestri koja je takođe umrla, a njena djeca su ga prodala. Ostao sam bez ičega. Jedina nekretnina u Beogradu mi je sinov grob na Bežanijskoj Kosi, koji posjetim dva puta godišnje, jer je autobuska karta od 80 eura preskupa za nekoga ko ima penziju 100 eura”, rekao je Manović.
Odlučio je da živi u Splitu iako je i tamo sve izgubio.
“Danas sam beskućnik. Skupljam flaše, imam prijatelje, imam šta da jedem, a za smještaj se snalazim. Znate šta? Nije mi do kafića i izlazaka, ali volio bih da mogu da idem u teretanu, da mogu da je platim. Još u meni kuca sportsko srce. I u pozorište bih volio da mogu češće da idem, ali tu ne mogu da se žalim, jer me ponekad prijateljica pozove kad ima ulaznice. Volim kulturu, volim Split, more, duge šetnje Žnjanom i kupanje u večernjim satima, leti nakon dugog vrućeg dana, kad se prethodno dobro nakrcam flašama. Nije me sramota, to je život. Takav kakav je, moj je”, zaključuje Mihajlo Manović.
