Gost Centralnog dnevnika FACE TV-a bio je veliki košarkaški stručnjak Bogdan Boša Tanjević. Rijetki su intelektualci poput njega s kojima se može razgovarati o politici, sportu, smislu života ili bilo kojoj četvrtoj temi na ovakvom nivou, piše “Face“.
Za razgovor s njim ne treba neki poseban povod, ali za ovaj u CD-u su dva itekako važna – 40.godišnjica otkako je Bosna postala prvak Europe i premijera dokumentarnog filma o njima i Bošin ulazak u Kuću slavnih, nakon Mirze Delibašića i Raze Mujanović.
On živi 36 godina vani, osvojio je, kako kaže, ni sam ne zna koliko titula, ali svakako da se zanima za stanje na političkoj sceni BiH, onako, ljudski.
„Naravno da sam zabinut. Svjetska politika ide krivim putem. I politika i ekonomija, i to onako kako je usmjerava Amerika. Ljudi su osiromašeni. Stranke imaju gospodski naziv za fašističke grupe. Zato je Europa nejedinstvena. Uzmite Fiat koji je sjedište premjestio u Holandiju jer je sređenija i jer mogu više profitirati. U Italiji im više nije išlo“, započinje Tanjević razgovor u CD-u.
„Opća briga svjestke politike je da na europsko tržište ne uđe Kina, sa svim svojim kapacitetima. Moj grad, Trst, koji nema posla ni za mlade ni za stare, mogao bi sjajno profitirati od Kineza i pomorskih veza koje može ostvariti jer mu je pozicija odlična, ali ništa od toga. Uspjeh koji bi se tu ostvario brzo bi se osjetio u cijeloj EU. Tako je i u našoj zemlji. Sve i dobro i loše će se vrlo lako iz EU preliti i kod nas“, analizira Tanjević i dodaje:
„Kineska prednost je što misle 30 godina unaprijed, misle na buduće generacije. A kod nas je sve danas, nema ni sutra. Zato je Kina u prednosti nad svima nama. Kad sam se vratio iz Kine razgovarao sam s jednim prijateljem i on mi je objasnio sve te tokove i tada sam shvatio kinesku prednost i sve to dobro što tamo imaju.“
Bogdan Tanjević je za CD komentarisao i odnose Rusije i Amerike.
„Rusi su prisiljeni da se brane. Oni taman potpišu jedan sporazum, dođe novi predsjednik i kaže „hajmo sve ispočetka“. Amerika stalno utječe na njih. Sada kad je predsjednik Putin, on igra slično kao i oni, odgovara na prijetnje“, kaže Tanjević i dodaje da se trebamo pozabaviti sobom jer nailazi novi val krize, koji bi mogao biti mnogo gori od onog 2008. godine
Arijana Saračević je snimila dokumentarac koji je nazvala Bosna, u čast 40. godišnjice Bosnine titule europskog prvaka. Tada je bio trener tog tima kojim se ponosila cijela država, a danas je treći iz BiH koji ulazi u Kuću slavnih.
„Treći sam iz BiH, ali ima nas puno više iz Jugoslavije. Moji treneri i kolege Novosel, Ivković i Nikolić su još tamo. Jako sam počašćen. Moja žena kaže: „Mislila sam da moraš raditi 50 godina da bi dobio takvo priznanje, a ti samo 46“, pa sam se šalio s njom, kažem: „Znaju oni da nam je ove godine 50 godina braka, pa su zato odlučili baš ove godine da me obraduju i počaste ulaskom u Kuću slavnih“, priča s osmijehom naš košarkaški stručnjak.
Kako je Bosna osvojila titulu prvaka Europe? Vi ste bio tu, bila je sjajna generacija, ali kako ste sve to uspjeli?
„Poklopilo se milion stvari tu. Ja sam sasvim slučajno bio u Sarajevo te godine. Malo prije sam se oženio i nisam uopšte često dolazio. Bio sam se oprostio od reprezentivnih aktivnosti, završavao sam fakultet, Svjetsku književnost i pripremao završni ispit. Zbog nesporazuma sam otišao tada iz svog kluba, trebao sam ići, u to vrijeme, za velike pare u Slavonski Brod i dođem na mjesec dana u Sarajevo, na odmor. Upoznao sam sve te neke nove momke u Bosni, kad dolaze rukovodioci i treneri da me pitaju bi l’ ja bio profesionalni trener. Tada je bilo samo par takvih. Bilo je to 71. godine“, prisjeća se Tanjević.
„Košarka nije bila moj san, to je bio rukomet. Pred nama je stojao ogroman rad, imao sam 24 godine i bio je to izazov. Bosna je bila mlada, trebalo je ući prvo u Prvu ligu. Uspjeli smo to 72. godine, pobjedom protiv gradskog rivala Željezničara. Tada je počeo naš uspon, dosta brz. Prve sezone smo opstali u Prvoj ligi, u drugoj sezoni kao najmlađi tim smo bili četvrti. Poslije me, na godinu dana zamijenio Staničić jer sam išao u vojsku. A za 7 godina smo došli do prvaka Jugoslavije“, priča on o tim zlatnim godinama sarajevske Bosne.
Nevjerovatna smirenost na utakmici u Grenoblu. Tijesan rezultat, a bili ste jako samouvjereni. Pogledajmo sad utakmice, kao naprimjer ovu fudbalsku protiv Grčke. Imamo timsko samopuzdanje na početku, pa padnemo. Kako tumačite to, možda kao strah od pobjede?
„Lakše je trenirati u klubu, mentalno je lakše. Puno reprezentacija ima problem kao Zmajevi. Gledao sam utakmicu reprezentacije neku veče i bila je dobra. Nije lako igrati protiv Grčke koja je mnogo puta bila prvak Europe.“
Zašto padamo, zašto imamo samopouzdanje do 2:0?
„Ja sam svoje igrače učio da ne gledaju u retrovizor, samo naprijed. Nema gledanja u semafor koji će stvoriti dodatni pritisak. Utreniranost i poznavanje igrača međusobno, snaga odbrane koja daje sigurnost u napadu, sve je to ono što trener treba da nauči svoj tim“, otkriva stručnjak svoju taktiku.
„Atmosfera se pravi i tako što se koristi čitava ekipa. Ja sam prvi uveo da se igra sa 10-11 igrača. Petorka nije dovoljna, moraju biti svi u upotrebi kako bi imalu ritam za odbranu koju ja tražim. I najbolji igrači su s takvim ritmom sretni kad poslije 7 minuta izlaze na klupu. I kad ovi s klupe vide taj plezir i da on nije ljut zbog toga što izlazi iz igre, pozitivno utječe na njih. To je najjednostavniji način da se uspostavi zajedništvo i dobra atmosfera. Tako se dolazi do rezultata. Ako imaš najboljih 12 igrača koji ne funkcionišu i nemaju ideološku vezu međusobno, ali i s kompletnim sistemom koji čini klub, džaba sve. Mi smo tada, sedamdesetih, u Bosni imali takvu atmosferu“.
Ulazak u Kuću slavnih ne znači odlazak ovakvog stručnjaka iz košarke.
„Ovi što su mi dali priznanje, htjeli su da me se riješe. E, ne idem ja jos nigdje, još uvijek sam u igri“, potvrđuje Tanjević.
Sarajevo je uvijek imalo poseban duh, a Tanjevića su smatrali ekstremnim Jugoslovenom. Šta ekstremnom Jugoslovenu znači BiH?
„BiH je najviše bila Jugoslavija, taj duh je u BiH bio najjače razvijen. Realno, Sarajevo je bio glavni grad Jugoslavije, nezvanični. Uvijek sam ga više volio nego ijedan drugi grad. I danas svoje prijatelje sve vučem ovamo, a moji stari prijatelji, najbolji prijatelji su ovdje. I dalje smo isti, imamo iste stavove i što se duže družimo više se volimo. Ja sam dosljedan po prirodi i u svemu što radim, možda zato volim Sarajevo, i ono je isto takvo“, završava razgovor za CD Bogdan Tanjević.
