Nakon dana odmora i svečanih dočeka vlasnik najboljeg rezultata u istoriji bh. atletike i jednog od najvećih u bh. sportu uopšte, za “Nezavisne” je pričao o veličanstvenom podvigu iz Dohe, kao i 2015. godini kada je bio najbrži atletičar na svijetu na 800 metara, a zatim i osvojio bronzanu medalju na SP u Pekingu.
“Emocije su uvijek prisutne, ali nekako mi je sada puno lakše. Bolje sam ovo prihvatio nego prije četiri godine, iz razloga što sam ovo već preživio. Sve sam prihvatio stabilnije, mada uvijek kada dođem u BiH, krenuvši od zagrljaja sa mamom na aerodromu, čovjek ne može da sakrije emocije. Veselje sa mojim ljudima, sugrađanima, nešto je posebno za mene”, kazao je Tuka.
– Bilo je mnogo skeptika kada je u pitanju Vaša karijera, koja nakon 2015. godine, prije svega zbog povreda, nije išla uzlaznom putanjom?
Baš mi je drago zbog onih koji su sumnjali. To me je iskreno sve ojačalo u tom smislu da spoznam ko mi iskreno želi dobro i ko mi je tu ostao pomoći. Teško se vratiti na vrhunski nivo, ali sam uspio baš zahvaljujući iskrenim prijateljima i podršci svog tima, koji su najzaslužniji za moje uspjehe.
– Možete li povući paralelu između 2015. i 2019. godine, u kojima ste osvojili dvije svjetske medalje koje su snažno odjeknule u svijetu atletike.
Te 2015. godine nisam očekivao uspjehe. Nisam znao da li mogu da probijem tu granicu od 1,42. Ispostavilo se da mogu, te godine sam imao najbolji rezultat na svijetu, što me automatski svrstalo među favorita. Tada sam bio pod velikim pritiskom jer sam morao osvojiti medalju.
– U Dohi nije bilo pritiska?
Ovaj put je sve nekako bilo stabilnije i sigurnije. Vjerovatno i zbog iskustva od prije četiri godine i prethodnih sezona. Imao sam puno više samopouzdanja, znao sam da sam fizički i psihički dobro spreman i da sam postavio visoku ljestvicu. Cilj je bio ulazak u finale, jer je izuzetno teško proći kvalifikacije kada su mnogi takmičari svježi i mogu puno u jednoj trci. Nekako sam puno svjesniji šta sam uradio u Dohi nego u Pekingu, jer bio sam sigurniji da ću napraviti uspjeh.
– Imali ste dobar osjećaj uoči trke?
Sve je bilo kao da je normalna trka, sve te moje uobičajne stvari, spavanje, doručak, ručak… Nervoza nastaje kad se pojavimo na mjestu na kojem se okupljamo prije trke. Tada se osjećaju napetost i iščekivanje. Ipak, već sam na to navikao jer iza sebe imam iskustva i velikih trka, što je dodatni plus. Kao da sam znao da ću biti brz u finalu i to sam odmah rekao treneru. Znao sam da ću odmah morati da krenem odlučno i tako je bilo. Odlučio sam da dam sve od sebe i ispalo je najbolje. Fantastično vrijeme u najbržoj trci SP ikada, što dobija još na težini.
– Šta Vam je trener Đani Gidini rekao uči trke?
Trener me uvijek maksimalno motiviše. Zna mi bolnu tačku. On mi uvijek kaže da idem da se borim za svoju zemlju, da učinim sebe i svoju zemlju ponosnim, te da sam rođen za velike stvari i nekako sve to nosim sa sobom. Ljubav i podrška navijača mi daju dodatni motiv, posebno pred velike trke.
– U Dohi ste bili skoro tri sekunde brži nego prije četiri godine u Pekingu?
Rezultati idu samo gore, sport je nauka, sve se gleda u sitne detalje kako bi se tijelo spremilo za najveće rezultate. Medalja u Pekingu ima draž što sam je u osvojio u vrijeme svjetskog rekordera Dejvida Rudiše, s kojim sam dobar prijatelj i s kojim sam u kontaktu. Trka u Dohi je posebna jer je najbrža u istoriji SP, moje vrijeme je peto najbolje na svijetu, daleko sam najbrži Evropljanin, tako da to sve govori o veličini i težini rezultata.
– BiH i dalje čeka olimpijsku medalju, a naredne godine su Igre u Tokiju. Sve oči su uprte u Vas i Larisu Cerić?
Poslije Pekinga bila je velika euforija. Razumijem sve, sve je to rađeno iz dobrih namjera. Ja kao sportista moram da se izolujem iz toga. Želim samo da treniram i uživam u treninzima, da slijedim plan i program. Ne sumnjam u još vrhunskih rezultata, samo da me zdravlje posluži. Želim da zahvalim svima, gledao sam izvještaje iz svih gradova o podršci. Čuo sam da su i građani Banjaluke bili uz mene, kao i Mostara, Sarajeva, Kaknja i Zenice. Od srca veliko hvala.
Tuka je nakon velikog podviga iz Dohe na svoju adresu dobio veliki broj čestitki. Posebno je sretan što je u sjajnim odnosima sa nekim atletičarima iz regiona, a posebno je izdvojio dvije šampionke.
“Moram spomenuti Sandru Perković, veliku šampionku s kojom se često viđam. Posebno moram spomenuti i Ivanu Španović. Žao mi je zbog njene povrede. Osim što se radi o vrhunskoj sportašici, radi se o divnoj osobi. Svi se družimo i pazimo”, dodao je Tuka.
