Nije propustio priliku da spomene narod u Bosni i Hercegovini koji je također propatio mnogo u prethodnom periodu te je istakao da je rat nešto najgore što se nekome može dogoditi.
Ispričao je brojne situacije iz ratnog perioda koje su ga mentalno ojačale te istakao da je odrastanje u takvom kontekstu bilo jako teško.
“Srbija je veoma stara nacija. Prvo moramo to da razjasnimo jer imamo veoma bogatu historiju i tradiciju, ali u novijoj historiji, posljednjih sto godina – Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat i posebno sada, u posljednjih 30 godina – mnogo smo propatili, ne samo mi, nego i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Nažalost, ta država koja je nekada bila jedinstvena država Jugoslavija je raskomadana devedesetih, a ja sam rođen 1987. kao Lionel Messi, tako da se ne sjećam dobro kakva je ta država bila jer sam bio jako mlad. Sjećam se drugog dijela devedesetih i da je naša zemlja bila pod sankcijama i embargom što znači da nismo mogli ništa ni izvoziti ni uvoziti. Sjećam se da sam stajao u redu sa svojim djedom u 5:00 ujutru po hljeb da prehranim cijelu našu porodicu. Djed, tetka, ujak, moji rođaci, moja braća, moji roditelji i ja”, rekao je Đoković za La Nacion i dodao:
“Živjeli smo svi zajedno u malom stanu jer nismo imali drugu mogućnost i to su stvari koje su postale sastavni dio mog karaktera, onoga što sam danas kao osoba. To ocjenjujem pozitivno jer mi je to ojačalo volju da uspijem, da uradim nešto sa svojim životom i imao sam nevjerovatnu podršku roditelja, koji su uložili svaki euro koji su imali. Odrastanje u tom kontekstu je bilo teško, prolazili smo kroz nedaće i ja sam bio mali dječak koji je izabrao da se bavi sportom koji je za bogate, skup sport za našu situaciju jer Srbija nije bogata zemlja. Mi smo zemlja uspješnih sportista, veoma uspješnih košarkaških klubova, sa veoma bogatom tradicijom, pamtim čak i neke divne utakmice protiv Argentine, na Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama. Tenis nije imao veliku tradiciju, da kažemo do dolaska moje generacije, i odjednom, nekoliko godina smo imali najbolje na svijetu: Anu Ivanović, Jelenu Janković, Nenada Zimonjića i mene. Svi smo bili broj 1 u nekom trenutku. Svi su se pitali kako se to može dogoditi bez sistema. Imamo teniske terene, imamo neke klubove i određenu tradiciju, ali smo jako daleko od Francuske, Amerikanaca, Engleza i drugih zemalja”, dodao je.
Otkrio je da ga tužnim čini kada vidi djecu kako pate kao i mnogobrojne ratove koji se vode širom svijeta te da želi stvoriti bolje društvo za svu djecu svijeta.
“Šta me čini krhkim? Više nego što iko može zamisliti. Djeca. Moja djeca, ali i druga djeca. Uvijek sam bio uzbuđen zbog djece, ali kada sam postao otac, to je potpuno drugačije. Kada vidim djecu kako pate, srce mi se slama, kao da sam pao u depresiju. Zato što su oni najčistija bića na planeti i zaslužuju najbolje, zaslužuju budućnost. A kad vidim ove ratove i sve što se dešava. Ja sam proživio rat, moj grad je bombardovan danonoćno dva i po mjeseca. Vidio sam mrtve ljude. A sada kada vidim ratove u drugim dijelovima svijeta, ne razumijem. Mislim da znam zašto se to dešava, nažalost, politička pitanja i sve to, ali me rastužuje jer ako ne ostavimo bolji svijet za djecu narednih generacija, to znači da nismo uradili dobro neke stvari. Stoga je jedan od najvažnijih razloga zašto radimo sa djecom u našoj fondaciji taj što želimo da stvorimo bolje društvo, da imamo bolje obrazovanje. A globalna nepravda čini da se osjećam vrlo ranjivo, posebno prema djeci ili prirodi”, poručio je srbijanski teniser koga je tenis izvukao iz problema u Srbiji.
“Tenis mi je dao priliku da imam bolji život i da se izvučem iz problema koje smo imali u Srbiji, posebno kasnih devedesetih, pomenuo sam bombardovanja dva i po mjeseca, danju i noću. Da li ste znali da je Beograd grad u Evropi koji je najviše puta rušen i obnavljan? Ovaj grad ima nevjerovatnu otpornost i duh. Pronalazim taj duh u sebi. Teškoće kroz koje smo prolazili moja porodica, moj narod i ja su nevjerovatne. I ponavljam jer znam da se ono što govorim čuje i u Hrvatskoj, u Bosni, u drugim zemljama, u Makedoniji, Sloveniji, Crnoj Gori itd. I uvijek ih pominjem jer su i oni stradali u novijoj historiji i u ratovima, čak više nego Srbija. Tako da razumijem bol i teškoće. Nažalost, rane rata su otvorene i još uvijek postoji tenzija, ali kroz sport se otvara prostor da se ljudi približe, da imaju više razumijevanja i spremnije da oproste. To je poruka koju uvijek pokušavam prenijeti. Ta iskustva iz devedesetih uvijek su sa mnom, ne nestaju, ali idem dalje. Ne mrzim nikoga zbog onoga što se desilo i nikada neću zaboraviti, ali sam umio da oprostim i da se radujem”, dodao je Đoković.
Najbolji teniser svijeta ne želi nikome rat te ističe da je to apsolutno najgora stvar koju neko može doživjeti.
“To je užas. Najgora stvar koju neko može doživjeti. To je strah od nepoznatog. Ne znajući da li će ti sljedeća bomba pasti na glavu. I tako svaki dan, alarmi, sirene koje su nas budile svake noći kada su se avioni približavali. Sjećam se svoje majke jedne noći jer spavaš i usred noći se probudiš, čuješ sirenu i moraš da uzmeš torbu i siđeš u podrum zgrade da se skloniš. Prvi put kada se to desilo moja majka se probudila u mraku jer smo svi zajedno spavali, nismo znali šta će se desiti i plakali smo svake noći. I udarila je glavom o grijač i ostala bez svijesti. Dakle, bilo je 3:00 sata ujutro i moj otac ima ženu u nesvijesti. Ja koji sam imao 12 godina i moja mlađa braća od osam i četiri godine smo plakali. Nastala je potpuna panika”, ispričao je Đoković i nastavio dalje:
“Ali to je iskustvo koje nas je ojačalo kao porodicu, kao ljude. I opet kažem, ne želim to nikome. Želim biti vrlo jasan, ne vjerujem da iko treba da trpi rat da bi razvio svoju mentalnu snagu, postoje drugi načini da se to uradi. Ali za mene je to predstavljalo veoma važan dio mog razvoja i kao malo dijete sam bio primoran da sazrijevam. Morao sam preuzeti odgovornost i podijeliti ulogu svog oca jer sam bio najstariji sin i nije bilo vremena. Otac mi je govorio kao odrasloj osobi: ‘Moraš ovo da uradiš, odvedi svoju braću tamo, idi ovamo’. Bio je to rat. Svi su uspaničeni, izgubljeni, svi vrište, svi se boje. Samo sjetim se i naježim se, to je užasan osjećaj. Sjećam se da sam na svoj 12. rođendan vidio avion usred bijela dana. Bio sam u teniskom klubu i alarmi su počeli da zvone. Čujete ih i odjednom vidite kako avion raketira vojnu bazu ili i bolnice, škole i mostove. I onda pomislite: ‘Šta da radim?’ Ne možeš ništa. A to je najgori osjećaj, strah. Nemate kontrolu, nemate moć. Postoji jača moć koja može učiniti sve, uništiti vas iz trenutka u trenutak”, završio je on, prenosi Klix.
