Ispovijest Đokovićevog drugara iz razreda je izazvala lavinu komentara jer ispričao do sada nepoznate detalje.
Dijelio je klupu Petronić sa Novakom, pamti dobro sve klinačke ludorije, gluposti i mangupluke iz učionice, sa banjičkih terena i kvartova oko škole “Bora Stanković”. Škola je čuvena po svojim uspješnim đacima i sportistima, a samo u Novakovoj generaciji, stasao je veliki šampion Filip Filipović.
Kutija čokoladnih bananica
Životni putevi razdvojili su se prerano, Novak je dobar dio osnovne škole proveo spremajući se da postane najbolji teniser svih vremena. Bojan je za Blic otkrio je kakav je Novak bio kao mališan. I kakav je postao kada je došao do slave – isti, pun dječačkog duha i želje da nadoknadi propušteno u školskim danima.
Drugari Novaka Đokovića – blic.rs
“Nije bio drugačiji od ostale djece kada su u pitanju standardne stvari, ali kada je u pitanju sport, bio je drastično drugačiji. Baš sam pričao skoro sa drugarom i kumom Aleksandrom Radojevićem, koji je igrao za Rad i sada je fudbalski trener juniora u Americi. I on ga se sjeća dobro iz škole. Sjetili smo se one klinačke faze kad smo bili kod učiteljice. Treći ili četvrti razred, bila je fora kada je nekom rođendan i čak i kad padne na vikend, on u ponedeljak dođe sa kutijom čokoladnih bananica. I dijeli svim drugarima. To je bilo pravilo kad si klinac.
Lavina reakcija
I mi dolazimo jedan ponedeljak stoje bananice tu. Došla je čak i Novakova mama. On je htio da nas časti. Donio je i jedan mali trofej. To je valjda prvi trofej koji je on uzeo za vikend. Možda je uzeo nešto i prije, ali za raspust. I kao, on hoće da časti. Uzeo je neki dečji turnir i uveli su to pravilo. Kada god osvoji turnir, u ponedeljak donosi čokoladice. I mi smo praktično svaki ponedeljak jeli čokoladice do kraja godine. Najjače je kad osvoji dva turnira i stižu dvije kutije. Uvijek je bilo neke šale, posebno je bio zanimljiv jedan trofej, izgledao je kao Kip slobode, a na vrhu je imao lopticu umesto baklje.
I bilo je jako zanimljivo jednog ponedeljka kad nije bilo čokoladica. Mi čekamo, čekamo, a on kaže: Pa brate, izgubio sam ovaj turnir. I mi smo se šalili s njim, “ma nemoguće je da si ti izgubio”. I onda je on uvek donosio čokoladice. Šalili smo se da on to osvaja sve da bismo mi imali čokoladice, ne zato što hoće da pobijedi. Baš smo bili klinci, stalno je donosio te trofeje. To je tada djelovalo toliko bezazleno, kao nešto što se podrazumijeva.
On je bio jedini čovek za kog sam znao da trenira tenis. Ti nisi tad ni znao kakav je to sport. Pa nam on donese u školu male rekete. Pa smo pravili ludorije sa njima, udarali smo. I on je to radio sa nama, svašta smo radili i sad kad bi nekom to rekao, uslijedila bi reakcija ‘ma jeste, Novak je to radio’. A i on je bio samo dijete kao i svi mi”, kroz smijeh će Bojan Petronić.
Potom je govorio kakav je učenik bio:
“Imali smo dvoje-troje odlikaša koji su bili zaduženi da mu pripreme gradivo. Njegova mama dođe, pokupi gradivo što su odvojili i nosi mu u Minhen kad ode. I on se vrati i položi kao vrlo dobar ili odličan. Iako nije dolazio u školu, nauči i položi bolje nego neko ko je tu cijele godine. Kada su se održavali turniri u školi u sportu, to je bio veliki prestiž, da si tu dobar i da pobjediš.
Sjećam se da smo imali troje momaka u odjeljenju koji nisu voljeli sport,. Pa su stajali sa strane i Novak dođe da igra sa nama, i neko od njih vikne “evo ga ćale”. I onda Nole kad čuje. Sakrije se jer ga je ćale ozbiljno grdio ako vidi da igra fudbal, da se ne povrijedi ne daj Bože. Ali objasni ti klincu od 13 godina da ne može da igra fudbal. Mi smo ga “pokrivali”, on ode sa terena, pa se vrati da igra sa nama fudbal, prenosi raport.
