Fotografija Tomasa Hepkera snimljena 11. septembra 2001, tokom napada na Kule bliznakinje izazvala je toliko polemike, da će, ako ni po čemu drugom, bar zbog toga ući u anale.
Fotografija prikazuje grupu mladih Njujorčana koji ćaskaju obasjani suncem u parku u Bruklinu. Iza njih, iznad predivne plave vode, na azurnom nebu, zloslutni oblak crnog dima uzdiže se nad Mehentnom. Sve se događa u trenutku najstrašnijeg terorističkog napada u istoriji SAD u kome je stradalo skoro 3.000 ljudi.
I poslije događaja prikazanog na fotografiji, bura oko ovog snimka se ne smiruje. Sam autor je odlučio da je ne objavi te 2001. godine, ali i da je izostavi iz knjige u kojoj su objavljene sve fotografije koje su zabilježile užas terorističkog napada, a koje su napravili fotografi kompanije “Magnum photos” za koju radi.
Snimak je objavljen tek 2006. na petogodišnjicu napada i od tada izaziva kotroverzne komentare.
Kritičar i kolumnista lista The New York Times Frenk Rič o toj fotografiji je napisao da ona pokazuje koliko su Amerikanci propustili da izvuku pouke iz tragedije od 11. septembra, da se promijene i reformišu kao nacija.
“Mladi ljudi prikazani na fotografiji nisu bezdušni, oni su samo Amerikanci.”
Drugim riječima, u zemlji u kojoj svi vjeruju u bolje sutra na fotografiji su prikazani mladi ljudi koji žive to bolje sutra, uprkos jezivoj sceni u pozadini koja će ostaviti vječni ožiljak.
Međutim, ovakvo tumačenje fotografije koje je iznio Frenk Rič nije naišlo na razumijevanje.
Momak u sjenci, sa desne strane fotografije Volter Sipser tvrdi da su on i njegova djevojka koja se sunča na zidiću, bili zapravo u nekoj vrsti potpunog šoka, užasnuti događajima koji se odijaju u njihovoj pozadini.
Ovaj par se čak požalio da ih je Hepker fotografisao bez njihovog znanja i odobrenja i to tako da je krivo prikazao njihova osećanja i ponašanje.
Sada, pet godina pošto je fotografija objavljena i deset godina od kada je snimljena potpuno je besmisleno raspravljati o moralnosti likova koji su prikazani, samog fotografa ili njegovoj odluci da ne objavljuje fotografiju odmah poslije tragedije.
Ta fotografija je objavljena, ovaj put u Observer Review, na obilježavanje 10. godišnjice 11. septembra, prošle godine.
Među stotinama slika razaranja koje su tog dana fotografisali profesionalci i amateri, jedino se ova izdvaja kao “umjetnička”, kao ironičan, distanciran i zato “artistički” prikaz događaja.
Ova fotografija nas više ne navodi da sudimo o moralu tih mladih ljudi, ona je sada istorijska jer prikazuje kataklizmični događaj iz prošlosti, ali i ono “nešto” što važi za sve istorijske trenutke – sav život ne prestaje zbog jedne bitke ili jednog terorističkog čina.
To je poruka koju nam umjetnici i pisci prenose vijekovima. Istorija nije herojska priča – poručuje ta fotografija.
I danas, deset godina poslije, ona poručuje: sjećanja brzo blijede, ljudi koje posmatramo na fotografiji smo mi sami, naši životi se poslije tragedija nastavljaju. Taj strašni događaj zabilježen prije jedeanaest godina pripada prošlosti, ne sadašnjosti,piše Buka
Da bismo osjetili sav njegov užas, sada moramo da gledamo dokumentarce. A kada ih odgledamo, prebacićemo program na nešto veselije, zato što nam je kristalno jasno da je u ime te tragedije širom sveta proliveno isuviše mnogo krvi, ili samo zato što je “čačkanje daljinskog” u ljudskoj prirodi.
Ljudi na fotografiji su jednostavno živi, i ne mogu protiv toga, zaključuje, između ostalog, u svom prikazu ove fotografije novinar lista The Guardian.
