Svaka životinja, bez iznimke, spava. Možda taj odmor ne traje i ne izgleda kao kod čovjeka, no prisutan je. Delfini primjerice, piše National Geographic, naizmjence odmaraju različite polutke mozga, neke ptice spavaju dok lete, a morski se psi skupljaju na dnu oceana. Neke životinje, poput žohara, žirafe i ljenjivca više drijemaju nego što spavaju. Čak i planktoni imaju periode odmora, prenosi express.
Ako živite, onda i spavate, reklo bi se. “Biti budan je jako naporno. Morate stalno na nešto paziti, nešto raditi i onda vam treba pomoć da se oporavite, i vi i vaše stanice i vaš um”, kaže Thomas Scammell, profesor neurologije sa Harvarda. Tu započinje niz metamorfoza.
Stare su civilizacije vjerovale da je je san korak u svijet onkraj života, u smrt čak. Čak 350 godine prije Krista filozof Aristotel pisao je o snu, te nesanici. No, uz sve pokušaje da se odmota klupko prvi je veliki napredak nastupio s razvojem znanosti i tehnologije, kada uz pomoć niza sprava možemo “zaviriti” u aktivnosti mozga.
Naše je tijelo na staničnoj razini usklađeno s rotacijom zemlje, te izmjenom dana i noći. Za otkriće cirkadijskog ritma Nobelom su 2017. nagrađena tri znanstvenika. Kada se taj ritam raspadne, ili živimo kronično neispavani (što je boljka modernog vremena) skloniji smo bolestima – fizičkim, kao i psihičkim. Prije stoljeća se u prosjeku spavalo devet sati dnevno, dok većina danas živi s manje od sedam sati sna dnevno.
San je danas neprijatelj, slažu se znanstvenici koji se bave nedostatkom sna i time kako utječe na mozak. Umjetna svjetlost, mobiteli, televizija i “noćni” život smrtni su neprijatelj sna. Izumitelj žarulje, Thomas Edison, bio je uvjeren kako je spavanje “apsurdnost i gubitak vremena”, no znanost je pokazala kako bez sna nema života.
Spavanje je podijeljeno na nekoliko faza. U prvoj, dok mi zasnivamo, naš je mozak još uvijek itekako aktivan, i rješava se nepoželjnih sjećanja. Mozak pumpa hormon melatonin i uvjerava nas da je noć, i vrijeme za spavanje. Znanstvenici tu prvu fazu opisuju kao “plitak san”, koji traje možda pet minuta. Onda iz dubine mozga dolazi serija električnih iskri koji potpuno isključe naš cerebralni korteks, sivu masu koja obgrljuje vanjski dio našeg mozga, a tamo je, piše National Geographic, dom jezika i svjesnosti. Izboji valova (imena i vreteno spavanja) indiciraju da je naše tijelo polako ušlo u drugu fazu. Naša tijela nisu manje aktivna dok spavaju, samo su aktivna na drugačiji način.
Izboji ili iskre, kaže jedna teorija, stimuliraju korteks kako bi pomogli mozgu da usvoji i sačuva novo znanje. San doslovno plete veze koje nikada budni ne bismo napravili. Budni mozak je optimiziran na sakupljanje vanjskih stimulusa, dok spavajući mozak ima zadatak konsolidirati i obraditi sakupljene informacije. To je ujedno i vrijeme kada se one informacije i sjećanja (čija selekcija od strane mozga nije do kraja jasna), tako jako utiskuju da se ratnicima koji dolaze iz borbe ili onima koji su imali traumatična iskustva sugerira da barem 7-8 sati poslije toga ne odu spavati kako bi imali što manji imprint emocija i sjećanja. To navodno utječe i na slabiji i sporiji razvoj PTSP-a.
Faza dva može trajati i 50 minuta od ciklusa koji u prosjeku traje devedeset minuta (u kasnijim ponavljanjima ciklusa kroz noć budu kraći). Izboji se neko vrijeme javljaju svakih nekolicinu sekundi, no kada se krenu usporavati onda usporavaju i otkucaji našeg srca. Naša tjelesna temperatura pada, a svaka svjesnost o vanjskim uvjetima nestaje. Kreće zaron u faze tri i četiri, u duboki san.
San nalik na komu esencijalan je za zdravlje našeg mozga i služi, kako National Geographic, psihološkom održavanju. No, ovo još nije kraljevstvo snova. Faze tri i četiri uključuju i delta valove koje mjeri EEG, a znak su dubokog sna. Tada naše stanice proizvode hormon rasta koji je potreban tijekom života održavanje kostiju i mišića, a san je krucijalan i za održavanje imuniteta, tlaka i temperature. Bez ove faze sna, ne možemo regulirati naša raspoloženja niti se brzo oporavljati od ozljeda. San je esencijalan kao i hrana, dapače mnoge će životinje prije umrijeti od nedostatka sna nego hrane. Zdravi san je važan i u prevenciji demencije.
Napravljeno je nekoliko istraživanja koja ukazuju na to da dok smo budni naši su neuroni zbijeni, a dok spavamo stanice mozga se “ispušu” za 60 posto, a poveća se prostor između njih. Tamo se odbacuje stanični metabolički otpad, kojeg se povezuje s razvojem Alzheimera. Samo u fazama dubokog sna se ti prolazi ispiru likvorom i mozak se čisti. Dok se odrađuje ovo održavanje mozga i tijela mentalna je aktivnost na minimumu, a mišići su opušteni. Mozak u toj fazi ima aktivnost sličnu pacijentima u komi, ponekada čak nismo u stanju osjetiti bol. U grčkoj su mitologiji bogovi Hipnos (san) i Tanatos (smrt) braća – stari su Grci možda bili bliži istini no što smo pretpostavljali.
Faza četiri nije daleko od kome ili moždane smrti. Iako je nužna i obnavlja, nije nešto čime se želite predozirati”, kaže Michael Perlis, šef programa istraživanja neurologije i spavanja na Penn sveučilištu, o fazi sna koja bi idealno trebala trajati pola sata. Fazu četiri ponekada čak i preskočimo te otplovimo prema buđenju. Svaki iole zdravi i normalni spavač budi se nekoliko puta po noći, a da toga najčešće nije svjestan, no umjesto da se sve faze ponavljaju, mozak se resetira i kreće put snova, najvećeg misterija spavanja. Došli smo do REM faze ili tzv. sna brzog kretanja očiju. Tu fazu liječnici nazivaju “divljim stanjem psihoze”. U njoj se reguliraju raspoloženja i konsolidiraju sjećanja. Sama je faza otkrivena 1953. godine, čak 15 godina poslije mapiranja faze 1 i 4, i to upravo zato jer na EEG gotovo da, laički rečeno, ne ostavlja traga.
No, onda su zamijetili pokrete okom i aktivaciju se*sualnih organa koja uvijek prati REM fazu, koja pak označava sanjanje, tj. znanost smatra da se svi snovi odvijaju u REM fazi. Generalno gledano, piše National Geographic, zdrav san kreće sa četvrtom fazom, kratkim vraćanjem u stanje budnosti, te onda pet do 20 minuta REM sesije. Sa svakim se ciklusom REM faza dupla, a u REM-u smo jednu petinu čitavog perioda sna.
No, onda su zamijetili pokrete okom i aktivaciju se*sualnih organa koja uvijek prati REM fazu, koja pak označava sanjanje, tj. znanost smatra da se svi snovi odvijaju u REM fazi. Generalno gledano, piše National Geographic, zdrav san kreće sa četvrtom fazom, kratkim vraćanjem u stanje budnosti, te onda pet do 20 minuta REM sesije. Sa svakim se ciklusom REM faza dupla, a u REM-u smo jednu petinu čitavog perioda sna.
Snovi su, kažu znanstvenici, zaista jedna forma ludila slična psihozi gdje vidimo i osjećamo ono što ne postoji i uzimamo to kao stvarnost. Napretku znanosti usprkos i dalje nije jasno čemu sanjanje točno služi – jesu li to zaista poruke naše podsvijesti s nekim dubljim značenjem (kako su smatrale gotovo sve stare civilizacije) ili je to kratki spoj neurona u mozgu, roštanje po sjećanjima koja se preklapaju i nemaju neki smisao. “Sadržaj snova je napredni mehanizam koji traži veće značenje u našim sjećanjima i kako mogu biti korisna u budućnosti”, kažu sa Harvarda. I oni koji se ne sjećaju snova, sa apsolutnom sigurnošću sanjaju, baš svi sanjaju, a oni koji se toga ne sjećaju zapravo su zdraviji i “dublje” spavaju. REM fazom zapovijeda najdublji dio našeg mozga gdje se skrivaju divlji i sirovi instinkti, a Freud je bio u pravu kada je rekao da su to vrata u naše najprimitivnije emocije – tamo je naš se*sualni nagon, agresija i strah.
Nema termoregulacije, naša unutarnja temperatura je na minimumu. Ubrzava se rad srca, a disanje je nepravilno. Mišići, osim mišića očiju, ušiju, srca i dijafragme, su imobilizirani. Ne možemo tijelo uvjeriti da prestanemo hrkati ili reguliramo krvni tlak dok je naš mozak u isto vrijeme siguran da padamo u bezdan, putujemo na letećem tepihu ili da smo u svemiru. Radi intenziteta sna aktivan je i dio mozga koji reagira na kretanje, zato često u snovima imamo osjećaj da padamo. Snovi su najčešće u boji, osim ako je netko slijep od rođenja, onda nema vizualnog momenta ali ima emocija. Muškarci i žene sanjaju na isti način, jednako emocionalno jako. Snovi uopće ne trebaju biti se*sualne prirode ali se, po defaultu, uključuju naši spolni organi. Muškarci imaju erekciju, a ženama se šire žile oko vagine. Kad god sanjamo, većinu smo vremena sigurni da smo budni. Upravo smo zato i paralizirani, jer da nismo negdje bi se samo odšetali.
Kad smo budni, piše NatGeo, naš je mozak ograničen zakonima fizike, preživljavanjem, skupljanjem informacija, a tijekom spavanja se regeneriramo. I ne samo to, nego kada krenu snovi onda je, kaže National Geographic, najkompleksniji instrument poznat u svemiru slobodan činiti što ga je volja. Igra se, sanja. Neki znanstvenici tvrde kako je naš mozak (a onda i mi s njime) u to doba najslobodniji, najinteligentniji, najkreativniji i potpuno slobodan.
