Dr Zoran Milivojević, srbijanski psihoterapeut i autor brojnih knjiga o psihologiji ljubavi, otkriva glavne uzroke nesretnih brakova. “Birajući partnera, ne slušajte samo srce, spojite srce s mozgom. Osoba koju volim i veza dvije su odvojene kategorije”, govori Milivojević, citirajući Stanislava Feldmana, prenosi “Infpult“.
“Često kad nađemo osobu koju volimo mislimo da će veza biti u redu, a na partnersku terapiju, na primjer, dolaze ljudi koji se jako vole, ali ne mogu da ostvare stabilnu vezu jer imaju različite koncepcije veze. Zato kad birate ne treba gledati samo osobu, već čuti i kakvu vezu ta osoba želi, želi li djecu ili ne, kakvi su joj stavovi o odgoju, kakav ima odnos sa svojim roditeljima, jer na ovim prostorima roditelji se često miješaju u brak svoje djece.
Bitno je i kakav ima odnos prema novcu, kako reaguje u konfliktima, kakav joj je odnos prema radu, jer ako je jedno radoholičar, drugi će se osjećati usamljeno i zapostavljeno, a onaj prvi sputano. Važan je i odnos prema se*su; nakon zaljubljenosti se*s često postane problem, u fazi zaljubljenosti ljudi su hiperse*sualni, a kasnije nedostatak se*sa uzrokuje frustracije”, kaže Milivojević i dodaje:
“Obratite pažnju i na to koliko je partner ljubomoran; u početku može još i prikrivati taj osjećaj, ali kasnije se ljubomora, ako je izražena, pretvori u problem. Ljubomoran partner misli da ne zaslužuje da bude voljen ili je nekad bio povrijeđen pa se boji da će mu se to ponoviti.”
Zaljubljenost je kulturološki uslovljena. “Zapadnjacima je čudno kad kažem da zaljubljenost nije čovjeku inherentan, prirodni osjećaj, ona se pojavljuje samo u onim zajednicama gdje postoje mitovi i priče koje povezuju ljubav i sreću. Na primjer, u Aziji takvih mitova u njihovoj tradiciji nema, pa se ljudi u tim društvima ne zaljubljuju, već imaju sasvim drugačiji model biranja partnera, a njihove veze su stabilnije nego ove u našem dijelu svijeta. Takvih mitova vezanih uz zaljubljenost nema ni u tradicionalnoj Africi. Postoji jasno i tamo i u tamošnjim predanjima to da se neko nekome sviđa, ali ne i očekivanje da će samo uživati u tom odnosu do kraja života.
Tamo ljudi očekuju pripadanje, emocionalno jesu važni jedno drugome, vode računa jedno o drugome, postoji se*sualnost, brinu o djeci, ljubav ih povezuje da zajedno prođu kroz život, ljubav koju vremenom grade, ali oni ne biraju samo srcem, već racionalno i onda bez zaljubljenosti grade – ljubav.
Osim toga, u tim kulturama je ljubav sredstvo, a ne cilj. Kod nas je ljubav cilj i smisao, dok je kod njih ljubav samo to što poveže dvoje ljudi da sebi međusobno budu potpora, ali njima je kolektivno cilj i smisao preživjeti, dobro živjeti, roditi djecu… Ako hoćete da znate šta je ljubav, pogledajte život u primitivnim plemenima, tamo se vidi koja je funkcija ljubavi.”
Milivojević, jasno, ipak ne smatra da bi trebalo sasvim da izokrenemo ovdašnje koncepte. “Ne, to je druga kultura! Ali, mi smo se brkajući ljubav i zaljubljenost izgubili. Puno je dokaza tome, trećina brakova se raspada, trećina živi u nezadovoljavajućim odnosima, a samo trećina živi u braku u kojem su zadovoljni. Posljedica je da se rađa premalo djece, Zapad propada.
Često mi na psihoterapiju dolaze žene u kasnim 30-ima koje ni u tom dobu još nisu našle pravog. Riječ je o lijepim, uspješnim, pametnim osobama koje biološki sat gura prema majčinstvu, ali imaju nerealne kriterijume kakav treba da bude otac njihovog djeteta. Neke od njih i uspiju da realizuju vezu, rode jedno dijete, iako su priželjkivale dvoje ili više, ali do toga ni ne stignu. I to se na kraju odražava na društvo, broj stanovnika se smanjuje, a posljedice toga su višestruke po cijelu zajednicu.”
Da li je, naoružan teorijom, i sam uspio da ostvari sretnu vezu? “I ja sam bio pun zabluda, mnogo se puta zaljubio, razočarao i oko 40. sam uspio da se sretno “sastavim”. Sad imam 59 i živim to što govorim, imam zadovoljavajući emotivni život.”
