Piše: BORISLAV RADOVANOVIĆ
Ikona svetog Nikole o kojoj broji cijeli svijet neprocjenjive je vrijednosti, a na crnom tržištu može postići cijenu preko 10 miliona eura. Dodik je istu još 2014. godine u Banjaluci kupio od kozačkog atamana Nikolaja Đakonova i plaćena je milion eura. Možda jednom doznamo i koliko su ukupno koštale usluge kozačkih “folkloraša” angaživanih za razbijanje nepokornih Srba.
Dobro obavješteni izvori otkrivaju kako je kontroverzna ikona svetog Nikole došla u Republiku Srpsku, a njihove navode potkrepljuju brojne činjenice kakve će djelimično biti obrazložene ovim tekstom. Priča započinje sa dolaskom ruskih kozaka u Banjaluku oktobra 2014. godine, kako je zvanično predstavljeno – povodom 100 godina od početka Velikog rata. Realno: u pitanju su bili plaćenici angažovani za potrebe održanja Dodikovog režima u sklopu predstojećih izbora.
Grupu kozaka predvodio je zamjenik atamana Donskog odreda kozaka Nikolaj Đakonov, globalnoj javnosti već poznat po paravojnom angažovanju na Krimu i istoku Ukrajine. Sa Miloradom Dodikom sastao se u bazi specijalne policije MUP RS u Trnu i tada mu je predao spornu ikonu svetog Nikole, a zauzvrat preuzeo milion eura. Pretpostavlja se da je Đakonov bio direktni prodavac prethodno ukradene ikone, ali ne treba isključiti mogućnost posredovanja ispred Dodiku već tada poslovno bliskih ruskih oligarha Konstantina Malofejeva i Olega Burlakova. Dodik zna šta je ovim takunima obećao kada je dobio “kilogram zlata”, te da obećano nije ispunio, zbog čega ima osnova za sumnju da su u pakovanju ove teške afere učestvovali pomenuti Malofejev i/ili Burlakov. O tome više u narednim postovima.
Čijim novcem je Dodik platio neprocjenjivo vrijednu ikonu možemo doći preko istrage ukupnih plaćanja usluga ovih “folkloraša” i dokazanih plaćenika angažovanih za potrebe razbijanja demonstracija ili sprečavanja predaje vlasti u slučaju gubljenja izbora. Za istu namjenu “kozaci” su angažovani i 2014. i 2018. godine, kada smo njihove mete bili svi mi nepokorni režimu. Njihov drugi dolazak posebno me dotiče jer su angažovani protiv “Pravde za Davida”, od koje je Dodik panično strahovao zbog animiranja preko trista hiljada članova.
Činjenica da je sada globalno poznata ikona svetog Nikole neprocjenjive vrijednosti proizilazi iz pečata na istoj i sovjetskih službenih evidencija iz dvadesetih godina prošlog vijeka. Govorimo o periodu nakon 1922. godine kada na čelo sovjestkih komunista dolazi Staljin i započinje proces formiranja države u bukvalnom smislu. I kao svaka druga država Sovjetski Savez registrira predmete nacionalne baštine. Nemojmo zaboraviti ulogu kozaka u samoj revoluciji i kasnijim ratovima.
Postoji mogućnost da je ikona oduzeta od crkve ili nacionalizacijom od kakvog buržuja, no najvjerovatnije je riječ o predmetu zatečenom u muzeju ili u državnoj instituciji, te je kao takav registrovan, označen (pečatom) i deponovan. Istraživao sam pojedine istorijske artefakte izložene u muzeju Felicina u Krasnodaru, pa uočio podatke o tome kako su sovjetske vlasti slične vrijednosti premještale iz različitih gradova u centre poput Krasnodara.
Zasad sam jedini ukazao na konkretnu ikonu Svetog Nikole i njen pokrov izrađen od strane velikog kozačkog atamana Antona Golovvatija, te zašto sumnjam da je upravo taj artefakt original po kom je urađena ova minijatura. Ukoliko je u pitanju slijed kakav sam objasnio tekstom DODIKU NA ZNANJE: Ikona svetog Nikole je predmet ruske nacionalne baštine govorimo o relikviji neprocjenjive vrijednosti. Posebice za poštovaoce kozačke tradicije iako u tom slučaju govorimo o tek dva vijeka starom predmetu, a ukoliko je u pitanju uradak po nekoj starijoj ikoni vrijednost samo raste.
Priča o nekakvim “porodičnim ikonama” bez velike materijalne vrijednosti je glupost kakva jedva zavređuje komentare. Boljševicima je moglo promaći neko dobro od nacionalnog značaja iz domena crkvene baštine, ali da su registrovali (pečatom!) i deponovali bezvrijedne predmete nema racionalnog utemeljenja. Pa ni činjenica koje bi to potkrijepile,piže Slobodnabosna
Pečat i službena evidencija, ne ukrajinska, nego sovjetska, nepobitno ukazuju da je riječ o predmetu koji je prije aman 100 godina označen kao nacionalna baština izuzetne vrijednosti. Ponavljam: predmet najvjerovatnije postrevolucionarno pronađen u muzeju ili instituciji, a gdje je ranije bio prezentovan kao eksponat carske Rusije. I te stvari će činjenično biti dokazane!
Za kraj ove objave samo moram istaći kako ovde nije riječ o “diplomatskom poklonu”, nego o vidu podmićivanja Sergeja Lavrova za lobističke usluge kakve ovaj Dodiku godinama pruža. Jesmo li zaboravili da je prvotna posjeta Lavrova trebala uslijediti prije lokalnih izbora? Otkazana je zbog izolacije ruskog ministra. Nakon izbora za Dodika su nastupili mnogo teži problemi kakvi su tražili pomoć Lavrova, pa se očigledno nije štedilo. No, o tome više u narednim objavama.
