Piše: Andrej NIKOLAIDIS
Fati Orlović iz Konjević Polja kod Bratunca ubili su muža i više od dvadeset članova porodice.
Nju i sedmoro djece su prognali.
Opštinske vlasti su joj oduzele imovinu i u dvorištu njene kuće podigle crkvu.
Poslije rata, opština je bila prisiljena da joj imovinu vrati. Ali su odbili ukloniti nelegalno podignutu crkvu na Fatinoj zemlji.
Fata ih je tužila i na sudu tražila pravdu: da crkvu uklone sa njenoga.
Prijetili su joj, zastrašivali je, pokušavali su je podmititi.
Nije odustala.
Prije neki dan, vlasti bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska bile su prisiljene srušiti nelegalni objekat podignut u Fatinoj avliji.
Tim povodom, poslanik u crnogorskoj skupštini Marko Milačić napisao je: “Ni oprostiti ni zaboraviti”.
Ono neće ni oprostiti ni zaboraviti starici kojoj su njegovi pobili muža i dvadeset članova porodice.
Ono neće ni oprostiti ni zaboraviti starici koju su prije tridesetak godina njegovi prognali iz doma, samu sa sedmoro djece, pa joj dom oduzeli i pored njega podigli crkvu.
Ono njoj neće ni oprostiti ni zaboraviti.
Za vas, dragi čitaoci, dragi narode, imam nekoliko prostih pitanja.
Kakva je to crkva koja bogomolju gradi na zemlji koju je otela od prognane majke kojoj je vojska koju je ta crkva blagoslovila istražila familiju?
Kakva je to crkva koja, kada je bogomolju već podigla na njenom, od te žene nije zatražila oprost i sama uklonila objekat? Kakva je to crkva koja nije učinila isto što i Islamska zajednica BiH u Bradini? Tamo je, naime, počinjen stravičan zločin nad Srbima. Najmanje pedeset srpskih civila pobijeni su a njihove kuće i crkva spaljeni. Tamo je 1994, na zemlji ubijenog Srbina, podignuta džamija. Islamska zajednica je saopštila da je to strašna hipoteka za nju i naložila rušenje džamije. Srušena je 2008.
Kakva je to crnogorska vlada u kojoj je desno mudo ono što neće ni oprostiti ni zaboraviti?
Šta mislite: da Fata živi u Crnoj Gori, da li bi dočekala, da li bi iko ikada dočekao, da iz njenog dvorišta bude uklonjena nelegalno podignuta crkva?
Odgovor svi znamo: ne bi, niko, nikad.
Jer, da se ne lažemo, ono što može u Konjević Polju kod Bratunca, kod Srebrenice – hej, Srebrenice! – u Crnoj Gori, eto, ne može.
Pravni standardi primijenjeni u dvorištu Fate Orlović nedostižni su za Crnu Goru. Što nam govori sve što treba da znamo o stanju vladavine prava u jednako staroj, kao i novoj, “oslobođenoj i osvježenoj” Crnoj Gori. Jer crkvu iz Fatinog dvorišta Zdravko ne bi uklonio – to je jasno.
A ne bi ni Milo: valjda je i to jasno. Kome i dalje jasno nije – eno mu Ristova crkva na Rumiji.
U Crnoj Gori, u parlamentu, muslimane danas optužuju da zloupotrebljavaju stradanje Bošnjaka; optužuju ih da traže osudu vlastite nesreće, dok se istovremeno raduju nesreći Srba u Hrvatskoj. U istom parlamentu poslanik vlasti podgrijava mit o “zelenoj transferzali“ i teroristi koji čuči u svakom muslimanu koji se pretvara da je mirni, dobroćudni susjed, dok istovremeno sniva snove o islamskoj okupaciji Evrope.
U crnogorskom se parlamentu, dakle, baš ovih dana reprodukuje šlager evropske desnice o navodnoj “podmuklosti” muslimana, koja je, ni manje ni više, navodno upisana u sami Kur’an.
Ta teza počiva na podlom, pogrešnom, retardiranom čitanju 106. ajeta 16. sure, koja glasi:
“Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika”.
Iako je posve jasno da je u citiranom ajetu riječ o situaciji u kojoj će se musliman, da bi spasio goli život, tobože odreći islama, ostajući u srcu musliman, dakle o eksplicitnom pozivu da se ne pogine za vjeru, o jasnom uputstvu da se ne bude vjerski fanatik, taj je kratki tekst u interpretaciji evropskih i, dakako, balkanskih nacional-socijalista, postao “krunski dokaz”, citiram hrvatski desničarski izvor:
“da se musliman, po pravilima ideologa šerijata, smije pritajiti, lagati i pretvarati dok ne dođe “pravo vrijeme”, a onda mora učiniti što šerijat od njega očekuje, bilo da izravno sudjeluje u “svetom ratu” ili svojim pritajenim jataštvom pomogne islamskim „borcima“… islamistička tradicija krijepi prijetvornost u cilju ostvarenja “višeg” cilja. Taj po Kur’anu odobreni mentalitet prijetvornosti pretvara sve muslimane u jatake na način da jatačenje islamističkih terorista postaje obveza svakog podanika islama”.
Poruka je: muslimanima se ne može vjerovati, jer ih vjera uči podmuklosti.
Ne znam na šta se tačno misli pod tim “podmukli i prijetvorni”? Nešto nalik na ono kad te Crna Gora primi nakon što si pobjegao od rata, pa dobiješ crnogorsko državljanstvo, ili se učlaniš u DPS, kao pomahnitali barjaktar mlatiš crnogorskom zastavom i danju i noću, čak se ukažeš i na nalaganju badnjaka koji organizuje Miraš, ili dvije decenije budeš vladin funkcioner, ili od Milove vlade dobiješ titulu i stan ili dva, a onda crvenu zastavu zamijeniš za trobojku, i danju i noću hodaš u litijama, pa onda dobiješ funkciju, titulu i stan i od nove vlasti, pa dan-noć pričaš o tome kako si se patio pod DPS-om, pa kao svoj sveti zadatak prihvatiš rascrnogorčenje Crne Gore? Tako nešto?
I velite: muslimani su prijetvorni i podmukli?
Da vam kažem nešto o muslimanima: hvala Bogu na njima.
Zašto, crni Nikolaidise, pita šovinista u vama?
Evo zašto.
Zato što mislim, zato što tvrdim, da bi Crna Gora, da u njoj, recimo, živi duplo više muslimana, bila tolerantnija, naprednija i liberalnija zemlja.
Zato što istinsko, apsolutno Drugo u Crnoj Gori nisu ni žene, ni gejevi ni transrodne osobe, svakako ne ni debeli Grci. Ne: muslimani su apsolutno Drugo Crne Gore.
Odnos prema muslimanima je ključni test tolerancije, famozne “multikulturne i građanske Crne Gore”, njenog društva i kulture. U kojoj upravo muslimani nose teret koji u ostatku svijeta nose Jevreji: navodni “grijeh predaka”.
I to nije sve: u Crnoj Gori, odnos prema muslimanima je ključni test naše hristijanizovanosti – bilo da ste vjernik ili ste, kao ja, tek kulturološki hrišćanin.
Zato jer je tako, kunem vam se: kada sam čuo vijest da je pravda zadovoljena i crkva uklonjena iz dvorišta Fate Orlović, pogledao sam u nebo iznad Lovćena i tamo vidio lagane, kao duša djeteta bijele oblake, grupisane tako da tvore lik Isusa koji se od sreće smije – fenomen nalik na onaj kada je na drvetu kod Bijelog Polja uočen snježni Đedov lik.
Jesam, Tita mi.
(Kolumna prenesena integralno sa portala cdm.me)
