Po mišljenju grčkog filozofa Platona, kako bismo mogli voditi sretan život, naša tri dijela duše, razum, volja i želja, moraju biti u skladu jedni s drugima ili učiniti ono što im je zadatak: razum vlada, volja će se pobrinuti za to da slijedimo njegove upute, a želja daje energiju koja nas pokreće – idealno je držati želju pod kontrolom volje u smjeru koji nam daje razum. Danas, nakon gotovo 2500 godina i bezbroj istraživanja, teorija i zapažanja o sreći, jasno je sljedeće: koliko god uvjerljiva i istinita bila Platonova (ovdje vrlo pojednostavljena i skraćena) teorija duše, pitanje što čini sretan i uspješan život očito nije iscrpno odgovoreno. A to je vjerojatno već tada bilo jasno i samom Platonu.
‘Harvard study od adults development’: 80 godina podataka o brigama i sreći Robert Waldinger, profesor i psihijatar s Harvarda, već nekoliko desetljeća bori se s pitanjem o sretnom, dobrom životu s psihološkog gledišta. Kao četvrti voditelj „Harvard study od adults development“, može se poslužiti iznimno značajnim podacima: u okviru ovog jedinstvenog dugogodišnjeg istraživanja znanstvenici neprestano promatraju i ispituju skupinu muškaraca od 1938. godine o njihovom životnom putu. Od prvotnih 724 ispitanika danas ih je živo još 60, ali je skupina ispitanika u međuvremenu proširena na više od 2.000 djece i neke partnere izvornih kandidata.
Uz pomoć podataka, koji se ne prikupljaju samo uz pomoć upitnika, nego i u dodatnim intervjuima licem u lice, psiholozi mogu točno razumjeti kakvi su životi njihovih ispitanika. Koje su krize morali savladati? Kako su ih (uspješno) savladali? Koje su brige imali? Koliko su uspješni u svom poslu, braku? Kako se osjećaju pod kojim okolnostima? Ukratko: o ljudima možeš saznati nevjerojatno puno. U razgovoru koji je streaman milijun puta, Robert Waldinger podijelio je jedno od svojih ključnih zapažanja: Najvažnija poruka koju dobivamo iz 75-godišnjeg istraživanja je sljedeća: dobri odnosi čine nas sretnijima i zdravijima. Točka.
Svejedno je radi li se o prijateljstvu, vezi ili obiteljskim odnosima. „Ispada da su ljudi koji su društveno povezani sa svojom obitelji, s prijateljima, sa zajednicom, sretniji, zdraviji i žive duže od ljudi koji imaju manje dobre odnose“, rekao je psihijatar. Suprotno od toga, ljudi koji su usamljeniji nego što bi željeli biti, manje su sretni: „Zdravlje im se pogoršava ranije u srednjoj životnoj dobi, funkcija mozga opada i umiru prije nego ljudi koji nisu usamljeni.“
Kvaliteta umjesto kvantitete: koga možeš nazvati usred noći? Robert Waldinger naglašava da nije presudna količina naših društvenih veza, nego njihova kvaliteta. Kako bi ih klasificirao, naveo je u intervjuu s psihologom dr. Leonom Windscheidom sljedeći kriterij: „Koliko ljudi poznaješ koje bi mogla nazvati usred noći ako se osjećaš loše ili se bojiš?“ Prema riječima stručnjaka, svatko tko se sjeti barem jedne osobe koja odgovara ovom pitanju znatno je sretniji od nekoga tko ne može navesti niti jedno ime. „Dobar život sastoji se od dobrih odnosa“, rekao je Waldinger. Ne od puno njih.
Ali ako je to tako jasno: zašto neki ljudi, na primjer, ulažu više energije u svoju karijeru nego u prijateljstvo? Zašto jedna osoba provodi večeri u uredu umjesto s prijateljem ili partnerom? Zašto netko daje prednost posjetu teretani nego posjetu dobrom prijatelju u bolnici? Ako su bliski odnosi središnji faktor stvarne, dugoročne sreće, imalo bi smisla staviti naša prijateljstva, ljubavne veze, odnose s roditeljima i braćom i sestrama iznad svega u našem životu. I tko zna, možda će, kad uzmemo u obzir naše odluke i prioritete, to također dovesti do lakšeg usklađivanja naša tri dijela duše, prenosi miss7.24sata.
