Ovi krajevi dali su izuzetne prosvetare, intelektualce, pisce, slikare, doktore, istoričare, trgovce, pametare, pravnike ekonomiste. Davali su Crnoj Gori mnogo više nego što je ona njima uzvratila. Poznati po svom dobročinstvu karavanskim putevima, gostoprimstvu na razmeđi vremena, prostora, vjekova i Sandžaka kao vječite inspiracije stvarali su svoj sreću iako su mnogo puta stradali kroz istoriju. Juče 7. avgusta (inače sam ja ranoranilac) u 06 i 25 pozvoni moj telefon pogledam displej piše Isljam Ćeman moj prijatelj iz Petnjice. Uključim tel pozdravismo se a moj dragi prijatelj (inače dugogodišni prosvjetni radnik) sa puno sjete u glasu kaže mi da je njegov sin jedinac Emir sa 18. godina otišao autobusom zorom za Njemačku u potrazi za boljim životom. Slušam ga pažljivo a neznam što da mu kažem. Jer već Isljamova najstarija ćerka 24. godišnja Adela je udata ima devetomjesečnu ćerku Kaidu sa kojom živi u Luksemburgu dok druga ćerka Irina je jako vezana za roditelje. Priča mi to moj prijatelj Isljam a kao da se u sebi pita ,,Đe smo to pogriješili”, no naravno da je roditeljska briga i čežnja za svojom djecom uvjek snažna to su instikti jači od nas. Sam Isljam je ostao na porodičnom imanju dok su njegovi braća i sestre razasuti po bijelom svijetu. Zašto ovo pišem i sam sam bio prisutan par puta kada su kolone autobusa odlazile sa tom mladošću dok su ih ispraćali njihovi najrođenji sa suzama. Teško je to bilo gledati. Ne pišem ovo zbog mog prijatelja Isljama Ćemana ni zbog supruge mu Senade ni zbog Emira, Adele i Irine pišem ovo zbog mnogih Emira, Adela i Irina mnogih roditelja poput Isljama i Senade Ćeman koji su svoju djecu ispratili na neke nove životne staze i puteve. A ja se pitam DOKLE VIŠE? dokle će naša najljepša snaga i mladost odlaziti muhadžirskim putevima punim brige i neizvjesnosti. Đe je društvena, socijalna, prosvjetna, lična i politička odgovornost NEMA JE. Čak je i neprevaziđeni Mirsad Rastoder Bihorsko ljeto i XII festival – iz 2019. godine, održao pod sloganom OSTATI ILI OTIĆI? Skrećući direktno pažnju prema javnosti na taj duboko izraženi problem koji pogađa sjever Crne Gore.
U dru[tvu u kojem je poremećen sistem društvenih i moralnih vrijednosti u kojem je kriminalac ,,heroj” novog vremena u kom je ,,in” biti sa druge strane zakona jer to donosi novac i profit ma koliko god da se živjelo pod parolom ,,živi slavno živi kratko.” Dok sinovi i kćeri pojedinih ili većine crnogorskih političara svoje karijere grade na neznanju, i na polititičkoj pripadnosti nepotizmu duboko ukorijenjenom u našem društvu punom paradigmi i iz svojih udobnih direktorskih fotelja grade karijeru. Dotle mladima poput Emira Ćemana ne ostaje ništa drugo nego da sa brašnjenikom o ramenu odu u neizvjestan ,,bijeli svijet ” na često ,,bijelom hlebu” punom gorčine što zbog zavičaja što zbog surove realnosti koju ne žele da čine. Kada osjete blagodeti uređenih država Evrope i daleke Amerike počinju da gube onu nit sa rodnim krajem. Sve više postaju Evropljani sve manje su Bošnjaci, Bihorci, Rožajci, Plavljani itd, zaboravljaju svoje običaje, jezik, kulturu istoriju, korijene. Imao sam prilike da tokom ljetnjih mjeseci gledam mlade kada dođu na odmor i raspust sa svojim roditeljima u Petnjicu, Gusinju, Plavu i Rožajama gotovo sva mladež iako znaju svoj maternji (bosanski) jezik među sobom ga nisu govorili već na jezicima država đe su školovani. Kada sam ih pitao zašto to rade odgovorili su mi: ,,Lakše nam je tako.” I tih petnaest dana što provedu u rodnom kraju više su dio nekog folklora. Onda što nam ostaje bol da ti mlade gube svoju identitesku i jezičku sponu i pripadnost svom slavnom Bošnjačkom narodu.
Ukoliko se ne promijeni državna politika prema mladima ukoliko im se ne pruži šansa da i u svoji državi Crnoj Gori mogu da budu uspješni. Sadašnji ,,crnogorski scenario” sve me više podsjeća na knjigu Kormak Makarti-ja ,,Nema zemlje za starce” po kojoj je snimljen i istoimeni film. U pomenutoj knjizi autor priča priču o očevima i sinovima i o odgovornosti u savremenom društvu prema sebi svojoj porodici i zajednici punoj devijantnih pojava. Državna politika ona pređašnja ali ni ova aktuelna očigledno da nema strategiju ni plan kako zadržati mlade ni na koji način ih motivisati da ostanu u državi u kojoj je pitanje svih pitanja jesi li Crnogorac, Srbin, Alabanac Bošnjak itd, ili jesi li vjernik ili ne paradoksi svojstveni samo crnogorskom društvu. A godine nam prolaze i mladi nam odlaze u jednom Luksemburgu žive ne jedna nego možda i dvije Petnjice po broju iseljenika. Ako smo u nečemu doživjeli svoj fijasko i poptuni kolaps onda smo to doživjeli u odnosu prema mladima ne samo sjevera nego čitave Crne Gore. A ja se opet na samom kraju mog autorskog teksta pitam DOKLE VIŠE? i dok ovo pišem može da se desi da me opet pozove neki moj prijatelj moj brat Bošnjak i roditelj sjetan koji se bori za Petnjicu, Rožaje, Plav ili Gusinje i da mi kaže Božidare ode mi sin ili ćerka jutros za Luksemburg nisam uspio kao prosvjetni ili socijalni ili društveni činioc ništa da uradim da zadržim ni njega ili nju ni druge osjećam se poraženo jer pripadam društvu koje mu je sve važnije i preče od najljepše snage i mladosti koja čini ovu državu. Možda i ovaj tekst probudi nečija razmišljanja nečiju iskrenu želju i entuzijazam a ponajviše političara i bivših i sadašnjih koji su najviše krivi što nam najljepša mladost umjesto svoje intelektualne snage koristi se u državama Zapadne Evrope kao klasična radna snaga na izgrađivanju njihovih moćnih industrija za 12. eura po satu. A nama u Crnoj Gori je ne minut nego sekund do 12. da se probudimo iz političkog mraka i nihilizma i da prevaziđemo političko-istorijsku demagogiju kojoj tako dugo robujemo.
