Dva događaja u samo dva dana krajem prošle nedjelje potresla su Bosnu i Hercegovinu, a glavne uloge su pripale jednom političaru iz vrha države (član Predsjedništva BiH Milorad Dodik) u prvom slučaju i glumici iz Srbije Jasni Đuričić, u drugom slučaju.
Prvi se događaj zbio u Banjoj Luci gdje je pomenuti Drug Član bio glavni režiser i glavni glumac predstave koja Bosnu ponovo može gurnuti u sunovrat, a sve, navodno, zbog nametnutog Inzkovog zakona o zabrani negiranja genocida u Srebrenici.
Drugi je onaj iz Berlina gdje je pomenuta glumica proglašena najboljom u Evropi za ulogu Aide u filmu Quo vadis, Aida?, čije je rediteljica Jasmila Žbanić koja se kroz Aidinu sudbinu filmskim sredstvima pozabavila bolnom temom za sve – genocidom u Srebrenici, proglašena za najbolju u Evropi, a sam film najboljim. Tri evropska Oskara jednom filmu jedne nevelike kinematografije, malo li je.
Dodikov film nije fikcija
Tema filma koji je bio nominovan i za američkog Oskara, jest Srebrenica, ali film vjerovatno neće biti prikazan ni u bh. entitetu Republika Srpska ni u Srbiji jer “ako bi se dozvolilo da se zločini u Srebrenici nazovu genocidom to bi značilo da je Republika Srpska genocidna tvorevina, a Srbi genocidan narod”. Što, naravno, ni pravni ni politički kao što je to već mnogo puta objašnjeno nije tačno, ali je zgodno za svaku vrstu političke manipulacije.
I tu prestaje svaka veza između dva događaja na koja se gleda potpuno različito u oba bosanska entiteta, ali i cijeloj regiji, a koja će svakako obilježiti ne samo ovu godinu na izmaku nego, moguće, i sljedeću i neke naredne ukoliko Milorad Dodik konačno ne izađe iz svog dugogodišnjeg filma, u kojem je glavni protagonist i koji nije fikcija nego surova stvarnost u kojoj glavni junak poistovjećuje svoju sudbinu sa sudbinom cijele države i svih njenih stanovnika.
Hoće li Drug Član sa socijaldemokratskom članskom kartom pogledati zvanično najbolji evropski film u 2021. godini i hoće li nastaviti sa najavljenim rastakanjem BiH pod izgovorom borbe za „izvorni Dayton, više nije samo retoričko pitanje niti samo njegovo sudbinsko pitanje. Pravo pitanje koje bi Dodik morao sam sebi postaviti u ovom trenutku jest “quo vadis, Milorade?”, jer ni njegovi politički sljedbenici, a pogotovo ne oponenti sigurno ne žele ponovo ratovati za njegove više nego maglovite ciljeve. Šanse za takav preokret su nažalost skoro nikakave.
Zato bi vrlo ljekovito bilo prikazati film Quo vadis, Aida? na javnim servisima u Banjaluci i Beogradu, jer filmovi ponekad mnogo više govore od političkih aktera na javnoj sceni koji kreiraju „istine“ isključivo po mjeri vlastitih interesa. Barem na Radioteleviziji Republike Srpske, ako već Radiotelevizija Srbije neće iz skoro istih razloga koje Drug Član (ne) postavlja samome sebi.
Kako je u Beogradu prikazana ‘Grbavica’
O toj elementarnoj potrebi za informacijom, bilo da dolazi iz svijeta politike ili filma, logično i s razlogom povele su se silne rasprave, naravno ne na javnim servisima koje plaćaju svi građani, nego na društvenim mrežama, a jedno mišljenje zapravo podsjećanje zaslužuje dag a se i ovdje pomene. Ono koje je iznijela nekadašnja sekretarka za kulturu Grada Beograda Gorica Mojović zalažući se da se Jasmilina Aida prikaže na RTS-u.
“Zašto publika u Srbiji ne može da vidi film Jasmile Žbanić koji je proglašen za najbolji evropski film, ona za najbolju rediteljku, a predivna Jasna Đuričić za najbolju evropsku glumicu?”, pita se Gorica Mojović i podsjeća kako je Žbanić 2006. godine u Berlinu dobila nagradu “Zlatni medvjed” za film Grbavica u kojem je glavnu ulogu imala Mirjana Karanović kao majka koja se poslije 16 godina nakon rata suočava sa dilemama kćerke rođene nakon sto je majka silovana. “Potpuno lična priča. Film su pratile različite spekulacije,a pogotovo tabloidni napadi na Miru Karanović. Kako se “Berlinale” odvija i završava nekako tokom FEST-a direkcija Festivala me je obavestila da će promptno pozvati film na “Fest”. Ja sam tada bila pomoćnik gradonačelnika, zadužena za kulturu. Moj odgovor na tu informaciju bio je ‘Bravo, svaka čast!’”.
I Direkcija Festa i ja, piše dalje bivša funkcionerka Beograda, bili smo svjesni da će to nekoga isprovocirati.
Sat vremena pre projekcije svi smo bili u Sava centru spremni da na svaki način odbranimo projekciju. Nekako se u salu provukla grupa mladih koji su potom skinuli dukseve i pojavili se u majicama na kojima su bile slike Šešelja, Mladića, Karadžića…
Spretno i već pripremljeno obezbeđenje ih je izvelo iz sale, što je publika propratila aplauzom. Puna sala “Sava centra” je aplaudirala Grbavici, poklonila se i obratila Jasmila Zbanić, a Mira Karanović je doživjela ovacije, podsjetila je u svojoj objavi Mojovićeva i zaključila:
“Ovo sam ispričala zato što je to bio moj Beograd. Ovo sam ispričala jer “nismo svi isti”. Ovo sam ispričala zato što sad molimo da vidimo ‘Aidu’ u Beogradu. Ovo sam ispričala zato što ti u majicama sa likom Šešelja i Mladića danas jesu većina. Ne ona iz Sava centra! Ja i dalje verujem u tu publiku iz Sava centra. Njoj ovi na vlasti, njoj oni u tim majicama ne dozvoljavaju da vidi istinu!”, zaključila je Gorica Mojović.
Žbanić: RTS ne želi da se završi rat
Rasprava je dosegnula kulminaciju kada je Televizija N1 objavila mišljenje Jasmile Žbanić da bi to značilo da je rat gotov kada bi RTS pustio Quo vadis, Aida?.
“Kada bi RTS prikazao ‘Quo vadis, Aida?’, to bi značilo da je rat gotov i bio bi veliki napredak. Ali RTS je pod kontrolom političkih snaga koje ne žele da se završi rat, opstaju na pričama o sukobu. Nek me demantuju”, izjavila je Žbanić.
Ona je ustvrdila i kako je mnogo ljudi u Srbiji pogledalo film i kontaktiralo je da joj kaže da su im se “otvorili vidici”.
“Dobila sam pismo djevojke koja mi je napisala da nešto oko tog narativa oko Srebrenice nije u redu i da je tek kada je odgledala film vidjela šta nije u redu. Film može da ponudi drugačiju perspektivu, rađen je iskreno i baziran na činjenicama, sa puno ljudi smo pričali, sa ljudima koji su stručnjaci, puno dokumenata iz Haga smo našli, kako bi se shvatilo šta je mehanizam genocida“, kaže Žbanić.
Ona s pravom smatra da je mehanizam propagande taj koji će film „napraviti antisprskim i pre nego što ga ljudi pogledaju“.
Pritisci sa društvenih mreža da se film prikaže stigli su I do RTS-a koji je emitovao informaciju da “niko ne uređuje njihov program i da će o filmu kao i o svemu ostalom odluku donijeti uređivački kolegijum”.
Potom se o “novonastaloj situaciji” izjasnio još jedan Drug Član, koji odnedavno dobija apanažu kao član Upravnog odbora RTS-a, Muharema Bazdulja koga u Sarajevu pamte kao komentatora Oslobođenja i velikog prijatelja Emira Kusturice i Petera Handkea.
Bazdulj ne misli da bi prikazivanje filma Quo vadis, Aida? na RTS-u označilo kraj rata “pošto se kraj rata već desio u Daytonu prije 26 godina”.
Za Novu.rs on je izjavio kako je uvjeren da će u predstojećim sedmicama i mjesecima, film Quo vadis, Aida? biti prikazan na RTS-u.
“Prošlogodišnji dobitnik nagrade Evropske filmske akademije (danski film „Još jedna runda“) prikazan je na RTS-u krajem aprila ove godine, pa bih barem sačekao kraj aprila iduće godine prije nego bih spekulisao o cenzuri”, rekao je Bazdulj.
U svojoj izjavi dodao je i kako se “Beograd od ostalih glavnih gradova nekadašnjih jugoslovenskih republika razlikuje i po tome što je otvoren i da čuje stavove i vizije umjetnika i intelektualaca koji se drastično razlikuju od dominantne matrice u samom Beogradu”.
“Ovdje je bilo moguće objaviti Mahmutćehajićevo „Andrićevstvo“, prikazivati filmove Bernard-Henrija Levyja, organizovati koncerte Dina Merlina ili Jasenka Houre, i tako dalje, i tome slično. Kad neka sarajevska izdavačka kuća objavi neku knjigu Petera Handkea, kad filmski festival u Zagrebu organizuje retrospektivu filmova Emira Kusturice uz autorovo prisustvo, kad na Ilidži (opet) nastupi Ceca, a u Velikoj Gorici Bora Đorđević, onda možemo da sjednemo i razgovaramo ko ne želi da se rat završi – rekao je Bazdulj.
Kad Živorad želi postati kralj
Međutim, neće o (eventualnom) ratu odlučivati ni Muharem Bazdulj ni Jasmila Žbanić, nositeljica tri evropska Oskara. Bitnije je u tom smislu mišljenje Druga Člana i, ujedno predsjednika najjače socijaldemkratske stranke u BiH, Milorada Dodika, čiji su poslušnici u Narodnoj skupštini Republike Srpske usvojili njegove zaključke o povlačenju tog entiteta iz ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine, što su i opozicija i zapadne zemlje ranije ocijenili kao uvođenje zemlje u vrlo nestabilan period.
Zaključci, koje je Savez nezavisnih socijaldemokrata sa manjim koalicionim partnerima usvojio sa 49 od 83 zastupnika, bez opozicionih Srpske demokratske stranke i Partije demokratskog progresa odnose se na izlazak tog entiteta iz državnog pravosuđa, indirektnih poreza, sigurnosti i odbrane i formiranje entitetskih agencija, a planirana je i uspostava vojske RS nakon što bi se raspustile Oružane snage BiH koje postoje od 2005. godine.
Entitetskoj vladi zadato je da u narednih šest mjeseci osmisli set zakona kojima bi se ove oblasti uredile na entitetskom nivou, a državni zakoni prestali sa važenjem.
Je li to još jedna Dodikova predstava ili farsa, kako to ocjenjuje njegova opozicija ili ojačavanje pozicije pred naredne izbore 2022. godine, u ovom trenutku čini se da je od manje važnosti, pogotovo što Dodik ponavlja kako je u ovoj eskalaciji opasnih namjera mir njegovo trajno opredjeljenje. Važnije je što njegovo shvatanje mira opasno naginje ka rasturanju države koja je po Daytonu, kako god se analiziraju njegove ustavne odrednice, jedna i može biti samo jedna. Istina, sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda.
Dodikov posao morao bi biti kako tu dejtonsku formula uskladiti sa opravdanim zahtjevima građana iz oba entiteta da Bosna i Hercegovina bude funkcionalna država kojoj njeni entiteti nisu smetnja nego temelji njenog napretka.
Po svemu sudeći Dodik nije gledao film Jasmine Žbanić i, nažalost, neće ga ni gledati niti sebi postaviti pitanje “quo vadis, Milorade?” On živi u svom filmu. Onom u kojem je i režiser i glavni glumac.
Poput onog Živorada iz davnašnjeg jugoslovenskog filma režisera Mila Đukanovića “quo vadis, Živorade?”. U toj se komediji Živorad iz debele periferije, uz pomoć moćnog ujaka, počinje uspinjati u životu obnašajući mjesta policijskog inspektora, direktora istraživačkog instituta, čovjeka koji uzdiže poljoprivredu zemlje i poslovnog čovjeka koji svuda postiže – neuspjehe.
Njegovi zahtjevi samome sebi postaju sve nezajažljiviji, a postupci sve apsurdniji do onog trenutka kada na kraju želi da se kruniše! Pa makar sve oko njega propalo. Naravno, svaka sličnost između Živorada i Molorada je slučajna. A život, najčešće, nije komedija. Zato bi Živorad, pardon Milorad, kao i njegov pandan iz Srbije, morali za početak zatražiti da se jedna velika tragedija pretočena u film prikaže na javnim servisima i u Banjoj Luci i u Beogradu,piše Aljazeera
Što se tiče rata ili mira o tome će kao i uvijek, opet nažalost, odlučivati neki jači igrači koji ne stanuju ni u jednom od dva bh. entiteta zajedničke države Bosne i Hercegovine. Barem o tome ima zavidne literature.
