U narednih šest mjeseci Republika Srpska želi da se povuče iz institucija zajedničke države, čak i iz armije. To je odlučio parlament u Banjaluci i od tada vlada alarmantno raspoloženje. Hoće li Milorad Dodik, moćni čovjek bosanskih Srba najavu pretočiti u djelo? Šta je cilj? Je li ovo početak eskalacije? Hoće li opet biti rata?
Sva ova pitanja su pogrešna. Planovi, ciljevi, prodori, čak i emocije koje se međusobno pobuđuju su strani političkom modelu, koji se ovdje razvijao posljednjih 25 godina. Partije idu korak naprijed korak nazad a razmak ostaje uvijek isti. To je princip navlačenja konopca, neprestano vući i ne popuštati ni centimetar, a noge čvrsto ukopati u zemlju. To su osnovne tehnike ove sportske discipline, koje primjenjuju ovdašnji poilitičari.
Onaj ko ovlada ovom tehnikom taj se dobro opremio za politiku u Bosni i Hercegovini. No, za razliku od sporta u bh. politici nema oznaka koje pokazuju kada je jedan od takmičara pobijedio. Takmičenje se stalno nastavlja.
Ekipe se u navlačenju konpoca postavljaju po jasnom principu. Kao prvi, oči u oči s protivnikom može da stoji i najslabiji, ali koji zna da opasno iskezi zube. Milorad Dodik, srpski član tročlanog Predsjedništva BiH, idealan je za ovu poziciju.
Njegov pandan na drugoj strani je visoki predstavnik u Sarajevu, Nijemac Kristijan Šmit. Neiskuan, neupućen u zemlju i bez podrške – ni u Savjetu za implementaciju mira, koje je fromalno nadležno za Bosnu i Hercegovinu, ni u Savjetu bezbejdnosti a nema ni diplomatsku podršku sopstvene zemlje, koja se nakon promjene vlasti u Berlinu tek sabire.
U navlačenju konopca skoro da nema trikova, osim jednog: ako trener kod protivničkog tima uoči nedostatak koncentracije onda se konopac mora povući naglo i iz sve snage. Tako, ako je druga strana ikada imala šansu da čvrstim potezom osvoji metar prednosti onda je to bilo sada.
Kada je riječ o drugoj poziciji u ekipi, partija bosanskih Srba ne mora da strahuje. Odmah iza Dodika stoji Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije. A bez njegove podrške se bosanski Srbi ne bi usudili na ovaj korak. Vučićev direktni protivnik je Evropska komisija, koja je u balkanskim stvarima izgubila kompas, rastrzana između kontradiktornih rješenja iz Berlina, Pariza i Budimpešte.
A najjači čovjek u ovakvim borbama po mogućnosti stoji na kraju. Ruski predsjendik Vladimir Putin može samo da profitira od previranja u Bosni i Hercegovini. On Evropskoj uniji ne samo da može to demonstrirati na Balkanu, već i direktno da je oslabi. Za razliku od Ukrajine, on ne mora zbog Bosne da strahuje od kontra mjera poput sankcija, ili gubljenja prestiža u slučaju Bjelorusije.
Najjači igrač na drugoj strani je predjsednik Džozef Bajden, koji jedva da se interesuje za jugoistočnu Evropu. SAD se koncentriše na Kinu, a uskoro silom prilika i na Ukrajinu. A poslije sramote u Avganistanu, niko ne vjeruje da bi svoju silu mogli da upotrijebe u drugim regionima u svijetu.
Zapada ima samo šest mjeseci da se pregrupiše i fromira jak oslonac. Teško da će se Vašington do tada rehabilitovati. Ali, barem bi EU trebalo da ponovo stane na noge. Pravno gledano pozicija bosanskih Srba je neodrživa: „pristanak“ na zajedničke institucije iz kojih bi sada da se „povuku“ nije potpis ispod nekog tamo ugovora koji je moguće raskinuti. Umjesto toga, odobravanje Parlamenta RS je više rezultat obavezujućih ustavnih odredbi. prneosi DW
Ako se ove ustavne odredbe povrijede, mora da dođe do sankcija. Za to postoji širok spektar instrumenata: kreće se od povlačenja Evropske investiocione banke do isključivanja srpskih banaka iz međunarodnog platnog prometa.
I Beograd je takođe osjetljiv na pritisak. Ne samo da Srbija od EU dobija pretpristupnu pomoć za svoje reforme, već su i sjedišta najvećih investitora zapravo u Evropi a ne u Kini a kamoli ne u Rusiji. Predsjednik Vučić vješto politički balansira između Brisela i Moskve. Ako mu EU okrene leđa nema druge nego da se zaputi u rusku orbitu.
To nikako nisu dobri izgledi za ambicioznog šefa države. On gubi svoje komforno polje djelovanja, postao bi neko ko samo izvršava naređenja i više od toga – morao bi da gleda kako Kremlju bliski oligarsi grickaju njegovu bazu moći. Skretanje u Putinovu orbitu bio bi čisti horor i za srpsko društvo, koje ni blizu nije toliko rusofilno, kako to sugreiše Vučićeva propaganda. I Slobodan Milošević je bio zreo za pad kada je poželio da svoju zemlju uvede u Putinovu „Evroazijsku ekonomsku uniju“.
Međutim, Evropa još uvijek drži uzde. Morala bi samo da ih povuče.
