Neophodno je, kako navode, radi informisanja javnosti u cijelom regionu i šire, podcrtati nekoliko relevantnih historijskih činjenica, koje su općepoznate u cijeloj Evropi, a koje se jedino osporavaju i falsificiraju u velikosrpskom ideološkom krugu, a čiji je eksponent i glasnogovornik, kako ističu, u regiji Milorad Dodik, a u Evropi Viktor Orban.
– Sva relevantna dostupna dokumentacija, artefakti, materijalno kulturno-historijsko naslijeđe bez ikakve dvojbe svjedoče i potvrđuju postojanju Bosne kao stare europske zemlje (banovine, kraljevine) i njen starosjedilački autohtoni narod – Dobre Bošnjane. Taj narod, od najstarijih vremena i pisanih tragova, preko ranog srednjeg vijeka do zauzimanja Bosne od Autro-ugarskog carstva 1878. godine nastanjuje jedan narod (Bošnjani, Bošnjaci) sa različitim vjerskim pripadnostima – pripadnici crkve bosanske, rimo-katolici, grčko-pravoslavni, a od osmanskog perioda i muslimani – saopćeno je.
Ističu da ono što su proživljavali i doživljavali ‘naši preci u Bosni – dobri Bošnjani, zbog svoje vjerske određenosti kao pripadnici i sljedbenici Crkve bosanske, a radilo se o njihovom proganjanju i prokazivanju kao heretika od katoličkih papskih sljedbenika (jer su bili označeni kao krivovjerni kršćani), od XIX stoljeća to proživljavaju i preživljavaju Bošnjaci muslimani, zbog islamske vjerske pripadnosti’.
– Očigledno je potrebno pojasniti odakle ovaj stereotip, odnosno zašto se Bošnjacima, kao starosjedocima Bosne i Hercegovine (ali i Bošnjacima u susjednim državama), gotovo dva stoljeća nameće ova krivnja, koja za posljednicu nema neko retoričko omalovažavanje ili vrijeđanje, već za posljedicu ima niz, gotovo dvostoljetnih, sistematskih provođenja najstrašnijih zločina, protjerivanja, otimanja njihove zemlje, konstantni udar na njihovu domovinu Bosnu i Hercegovinu – saopćeno je.
Projekt srbizacije Bošnjaka pravoslavaca, a potom i kroatizacije Bošnjaka katolika, trajao je sa manjim ili većim intenzitetom, od 1844. do 1918. godine, i u tom periodu u Bosni i Hercegovini je zaokruženo nacionalno identificiranje Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini. Nažalost, Bošnjaci su što sistemskim protjerivanjima, ubijanjima, osporavanjima, što vlastitom nedoraslošću i nepovoljnim globalnim procesima koji su se odvijali na Balkanu, prevedeni u „muslimane“, dakle vjersku skupinu, čime su izgubili svoju pripadnost Bosni kroz vlastiti naziv svoga naroda.
– Nažalost, sprska nacionalistička historijografija nikada nije odgovorila svome narodu kako to da je najstariji poznati pisani srednjovjekovni dokument Povelja Kulina bana, bana bosanskog pisana na bosanskom jeziku (boančica-zapadna ćirilica) od bosanskog vladara Kulina bana iz 1189. godine, da srednjovjekovna Srbija nije vladala u srednjovjekovnoj Bosni.
Ističu da, naprotiv granice Bosne, posebno u vrijeme Kralja Tvrtka obuhvatale su teritorije današnjih susjednih zemalja, “a da ne govorimo o vremenu administrativnog bosanskog elajeta”, da stećaka nema osim u zemlji Bosni, u javnom narativu nema pomena o tome da su na čuvenom Kosovskom boju učestvovale snage Bosanskih kraljeva, Dobri Bošnjani, da Srbi za više od četiri stoljeća pod osmanskom vlašću nisu islamizirani, da nije zabranjeno, dokinuto njihovo pismo i jezik, da je najveći dio glavnih srednjovjekovnih hrišćanskih manastira očuvan, sa posebnom napomenom da su upravo Osmanlije restaurirali Pećku Patrijaršiju, da u, kao ni u osvojenoj Srbiji, ni u osvojenoj Kraljevini Bosni nije bilo prisline islamizacije već se prelazak na islam odvijao evolutivno, što pokazuju osmanski popisni defteri (mnogobrojni popisi stanovnika o tome svjedoče), te da je prvi rječnik bosanskog jezika stariji gotovo dvjesto godina od prvog srpkog rječnika Vuka Karadžića.
– Pozivamo vladajuće srpke političke, intelektualne i crkvene elite da pokažu bilo koji validan i istinit dokument kojim su Bošnjani, Bošnjaci ili Bosanci u svojoj historiji iskazali a kamoli proveli sistemske, organizirane zločine protiv srpkog ili bilo kojeg drugog naroda sa kojima su stoljećima živjeli. Time bi barem na historjim osnovama mogli „pravdati“ zločine protiv takvih „zločinaca“ u prošlosti. Međutim, toga nema. Pa odakle tolika mržnja i netrpeljivost prema Bosni i Hercegovini, posebno Bošnjacima, od aktuelnih srpskih vladajućih političkih elita? Kako je moguće da toliko poznatih i jasnih hitorijskih činjenica uopće ne postoje u narativu današnjih srpskih vladajućih političkih elita? Da li u pitanju neznanje i prosto mržnja prema svemu drugačijem – nesrpskom? – saopćeno je.
Kako navode na kraju potrebno je ponoviti stav Švarca Šilinga da se čast, obraz, multietničnost i multikonfesionalnost Evrope brani u Bosni i Hercegovini. prneosi “N1“.
