Kemal Zorlak –
„Non tutti i serbi sono cattivi“, u prevodu „Nisu svi Srbi zli“, naslov je članka objavljenog u ljeto 1995. godine u „Il Resto del Carlino“, jednim od najstarijih dnevnih novina u Italiji. Riječi su to Sarajke Advije Mujarić (65). Kazala je to italijanskom novinaru dok ju je intervjuisao u bolnici “San Sebastiano”, u gradiću Correggio, u koju je prebačena nekoliko dana nakon što je teško ranjena u masakru na sarajevskoj pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, piše Anadolu Agency (AA).
U prvom, od ukupno dva masakra na Markalama, minobacačka granata kalibra 120 milimetara ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS) pala je na prepunu pijacu, ubijeno je 68 građana, dok ih je 142 ranjeno.
Bila je subota, kao i danas, a među ranjenima u masakru tog hladnog februarskog poslijepodneva bila je Advija Mujarić.
„Mrzim februar“, prvo je što je kazala na telefon nakon što sam joj rekao ko sam i kojim povodom zovem.
„Da mi je da mogu nekako u februaru da umrem, pa da se nekad u aprilu probudim“, kazala je Mujarić, opisujući tom rečenicom vrlo precizno koliko je 5. februar 1994. za nju još uvijek otvorena rana, a bol ništa manja ni skoro tri decenije kasnije.
I danas, iako su prošle godine, trudi se da „zaobiđe Markale“, pa kaže kako obično kupuje na pijacama na Otoci, Ciglanama i u drugim sarajevskim naseljima. Ipak, i sama ističući kako je važno ne zaboraviti masakr na Markalama, smogla je snage i uz pomoć štake došla do mjesta masakra koji je prije 28 godina uspjela preživjeti.
Mujarić su u masakru teško oštećeni donji ekstremiteti te je ostala 60-postotni invalid.
– Neobična tišina –
Dok ulazi u prostor pijace, pokazuje na posljednju tezgu u prvom redu, na samom ćošku.
„To je mjesto gdje sam bila u momentu kad je projektil pogodio Markale.“
Prilazi stolu i iz tašne vadi isječke iz novina te nam čita dijelove intervjua koje je dala novinarima tokom liječenja u Italiji, neke citira i na italijanskom jeziku. Čini se da joj je važno da čujemo šta je tada rekla italijanskim novinarima. Prepričava dijelove teksta, navodeći da u njemu piše kako plače za Bosnom, kako se jednog dana želi vratiti u svoje Sarajevo, kako nisu svi Srbi zli, te na kraju zahvaljuje državi Italiji i porodici koja je primila nju i njeno troje djece.
Prisjeća se dana masakra. Kako to obično biva, što potvrđuju i brojni svjedoci, prije nego što je granata pala na pijacu, bilo je neobično tiho.
„Moja kćerka, koja je tada imala 13 godina, govorila mi je tog dana: ‘Mama, nemoj danas ići na pijacu, neka je tišina, mogla bi pući’. A ja sam, iskreno da kažem, njoj tad odgovorila: ‘Idem, sine, ne bi li vas spasila’“, govori Mujarić, pojašnjavajući da je pod tim mislila „ne bi li bila ranjena, pa da bar tako uspijem s djecom izvući se iz opkoljenog Sarajeva“, što se na kraju i desilo.
Život tokom opsade Sarajeva 1992-1995. bio je težak. Sagovornica Anadolu Agency (A) kaže kako je na pijaci prodavala sitne stvari kako bi prehranila djecu, jer je muž većinu vremena bio na liniji odbrane grada. Nije bilo hrane, odjeće, obuće, ničega. Prije masakra na Markalama preživjela je pad sarajevskog naselja Otes, gdje je s porodicom živjela do početka rata.
– Strašni prizori –
„Ja sam ovdje sjedila, na ovom stolu, kako mi ne bi bilo hladno, jer mi je obuća bila tanka. Bila je tišina i nastao neki muk. Najednom sam vidjela da je sve osvijetljeno, a onda je puklo. To je bilo oko 12,30 sati. Ja sam skočila, jer sam se bojala da će pasti i druga. Potrčala sam i pala nakon pet metara“, kaže Mujarić.
U tom momentu, dodaje, pritrčao je njen muž, koji je tog dana s njom došao do pijace, a u masakru je lakše povrijeđen. Iako teško ranjena, sve vrijeme bila je pri svijesti, ljudima oko sebe govorila je da je podignu.
Advija navodi kako su prizori na Markalama u tim momentima bili strašni, posvuda je bila ljudska krv.
„Gledala sam oko sebe, sve je bilo crveno, krv je bila posvuda, ta crvena boja je udarala u oči. Osjetila sam jak miris i imala osjećaj da ću se onesvijestiti. Bilo mi je teško, osjetila sam da mi fali zraka, onda sam duboko udahnula i tako sam došla sebi. Sjećam se da je neki kamion tu stajao, kupili su već mrtve i ranjene, meni je muž pomogao do kamiona i prebačena sam na Koševo (Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, op. a.)“, kaže Mujarić, koja će te prizore pamtiti do kraja života.
Dan kasnije rečeno joj je da postoji mogućnosti da liječenje nastavi u Italiji. Ona je tražila da s njom krene porodica, no rečeno je kako u Italiju mogu samo ona i njena djeca, sinovi Damir i Edin i kćerka Edina. Bili su to teški momenti za porodicu Mujarić. Advija se prisjeća rastanka s mužem, priča kako neće nikad zaboravit kako je njihov sin Edin, koji je preminuo prije tri mjeseca, iz transportera ručicom mahao ocu.
„Moj muž je tada pustio suzu i pustio je prije tri mjeseca kad je naš sin umro. Mužu nisu dali da krene s nama, ali on je tada bio više potreban nama nego ovoj državi“, navodi Mujarić, koja je s 9. na 10. februar s troje djece prebačena na liječenje u Italiju.
Kroz suze se sjeća i momenata iz transportera kada je napuštala Sarajevo.
„Kada su me u transporteru vozili prema aerodromu, sjećam se dobro, padao je sitni snijeg. Ja, iako ne znam pjevati, tad sam pjevala ‘Sarajevo, ljubavi moja’, i to neću nikada zaboraviti. Molila sam Boga samo da ja budem zadnja kojoj se tako nešto desilo, više nikad nikome“, dodaje Mujarić.
Nažalost, godinu kasnije masakr na Markalama se ponovio. Nekoliko desetina metara dalje, 28. augusta 1995, kod Gradske tržnice ubijeno je 43 građana Sarajeva, a ranjeno 84. Mujarić kaže kako je to za nju bio još jedan veliki šok. Tada je još uvijek boravila na liječenju u Italiji, a na televiziji je vidjela snimke drugog masakra. Veliki šok bio je kada je na snimcima vidjela čovjeka koji je ličio na njenog muža. Otkriva kako je 1995. godine, dok je još boravila u Italiji, primila vijest da je preminula njena majka.
– Sin operisan 2019, na dan kad je ranjena –
Kada dođe februar, kaže kako se ne osjeća dobro, ali ne samo zbog godišnjice masakra. Na isti dan, 5. februara, u isto vrijeme kada je projektil pao na pijacu, godinama kasnije desili su joj se vrlo teški trenuci u životu, a tiču se njenog sina Edina koji je preminuo prije tri mjeseca u 41. godini, a bio je srčani bolesnik.
„Prije tri mjeseca ‘otišao’ je naš sin blizanac, koji je u duši bio toliko dobar. Otišla je moja duša. Imao je operaciju 5. februara 2019. godine. Operisan je na dan kada sam ja ranjena na Markalama. Operisao je srce i izašao iz operacione sale baš u isto vrijeme. Pa, kud u isto vrijeme“, pita se Mujarić.
Smrt djeteta, kao i svaku majku, teško je pogodila.
„Bio je komi šest sati, kasnije je zaražen koronom, kroz šest mjeseci još jednom, i ode mi moje dijete. Jedno drugom smo bili velika podrška. Razumjela sam ja njega, a i on mene. On je 2018. obolio od srca, a meni u oktobru iste godine dijagnosticiran karcinom. Tako da smo se borili cijelo ovo vrijeme zajedno. Razgovarali, tješili jedno drugo, ja više nemam nikoga da me razumije kao on“, kaže Mujarić, dodajući kako je ona operisana u martu, i zbog toga kaže „da mi je da u februaru umrem, pa da se nekad u aprilu probudim“.
Težak je bio i njen prvi susret s Markalama nakon povratka iz Italije.
„Bilo je jako teško. Izbjegavala sam godinama da dolazim uopšte na pijacu i da putujem tramvajem. Ali, nužda zakon mijenja, kasnije sam počela dolaziti na godišnjice, jer sam osjetila potrebu da dođem i nešto proučim onima koji su ovdje poginuli. Niko od njih ovdje nije bio da se obogati, već da preživi“, kaže Mujarić.
– Intervju za italijansku štampu: „Nisu svi Srbi zli“ –
Tokom liječenja u Italiji, u bolnici su je često posjećivali novinari, a jednom od njih, koji ju je pitao o ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini, rekla je kako „nisu svi Srbi zli“. Mujarić pojašnjava i zašto je imala potrebu da to kaže.
„Rođena sam u Knežini, kod Sokoca. Pored moje rodne kuće bila je pravoslavna crkva, uvijek sam se pazila sa svojim drugaricama, bez obzira na ime. Kada sam došla u Sarajevo 1976, u tadašnji Radnički univerzitet “Đuro Đaković”, radili smo svi zajedno. Živjela sam na Otesu, gdje su živjeli katolici, s njima sam se uvijek pazila. Nikada nisam bila nacionalista, nisam ni danas niti ću ikada biti. Jednostavno, ne mrzim nikoga.“
Ono što joj danas posebno teško pada jeste činjenica da i pored velike žrtve koju je njena porodica podnijela, i dalje vode borbu za egzistencijalna pitanja.
„Moj muž je ostao ovdje, poslao je svoju ženu na nosilima. Tad je trebao Bosni, trebao je da brani firmu i stan. Mi sad nemamo ništa, danas gubimo našu djecu. Trideset godina smo po sudovima, pa zar nismo zaslužili da bar riješimo stambeno pitanje i da na miru umremo“, poručuje Mujarić.
Unuci je danas znaju upitati: „Nano, šta je ovo, svi pričaju da će biti rat?“, a ona im kaže: „Neće sine, ne bi trebalo. Šta da im drugo kažem, da ih ne opterećujem. Onda oni mene pitaju:’Pa, nano kako je tebe geler pogodio?’, ja odgovorim da je zalutao“, govori Mujarić.
Pitali smo Adviju kako kao žrtva masakra na Markalama reaguje, kako se osjeća kada čuje besmislene izjave da su „Sarajlije same sebe gađale na Markalama“.
„Da, to sam čula, a isto sam čula da sam ja bila lutka. Možda jesam lijepa kao lutka. Ali, reći da to nije bila krv, već da smo prosuli farbu. Pa, kako mogu tako nešto kazati. Pa, je l’ to znači da je moj muž, koji je bio borac Armije BiH, mene gađao na Markalama. Teško mi je kada čujem takve stvari“, zaključuje Advija Mujarić koju su 5. februara 1994. godine sekunde dijelile od smrti, i ne samo tog već i svakog drugog dana.
Advija je bila meta pune četiri godine, 1.425 dana s brda su na grad ispaljivane granate jer je neko želio da je ubije, a na sve to jedini odgovor žene, koja je personifikacija Sarajeva, bio je jasan i jači od svakog oružja: “Ja nikog ne mrzim.”
– Markale granatirane u dva navrata –
Najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada. Na tom mjestu se trgovalo prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane i opsadu, uključujući i razmjenu informacija.
Markale su tokom dana opsade Sarajeva bile i mjesto susreta prijatelja te mjesto stvaranja novih i obnavljanja starih poznanstava.
Nakon rata u BiH, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995.
Pijaca i zatvorena tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Nakon februara 1994. godine, u masakru na samom kraju rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginula su 43, a rajena 84 civila.
Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.
Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete, a više od 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno. Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je dana 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno rekordnih 3.777 projektila. Na grad je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 granata.
Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) pravosnažno je u martu 2019. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog, i za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva, što je također jedna od tačaka za koje je na doživotni zatvor u junu prošle godine osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).
Za ubistva 68 građana Sarajeva i ranjavanje 142 njih osuđen je i komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić. Dragomira Miloševića je Haški tribunal 2009. osudio na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.
