PIŠE MARIN PRVAN
Razlog? Pa, nije tajna, dečki sa potentnim teritorijalnim pretenzijama uvijek hoće samo jednu stvar – bušiti.
U naponu industrijske revolucije, početkom 20. stoljeća, ljudi se počinju ubijati zbog najvrjednijeg resursa tehnološki naprednog društva “majmuna s novcem i pištoljima”, kako ih je Tom Waits jednom nazvao – fosilnih goriva. Tako se u Prvom i Drugom svjetskom ratu izvode posebne operacije za osiguravanje energenata, u “Ratu žeđi” između Bolivije i Paragvaja sto tisuća mladića gine u borbi oko naftnih polja, a isto se ponavlja i u nigerijskom građanskom ratu. Slijede osamdesete godine, u kojima ratoborni Saddam Hussein sudjeluje u Iransko-iračkom i Zaljevskom ratu, nakon čega raširenih ruku (iznad glave) dočekuje američko ‘oslobađanje’ svoje države. Procjenjuje se da je od tada iz Iraka u koruptivnim radnjama prokrijumčareno 150 milijardi dolara vezanih uz naftu, koje 177.000 barela dnevno odlazi prema SAD-u.
SVEMIR KAO PROVINCIJA ČOVJEČANSTVA
Posve je izgledno, pa čak i najavljeno, da će čovječanstvo uskoro izvoziti svoju fantaziju o posjedovanju ičega osim vlastitog tijela i u svemir. Čak je i časni Sporazum o svemiru iz 1967., koji je trenutačno ratificiralo 111 zemalja, utvrdio svemir kao – pazite sad – “provinciju cijelog čovječanstva”. Ovaj sadomazohistički fetiš duboke eksploatacije vjerojatno će se prvo sudariti s najbližim tijelom, Zemljinim Mjesecom, koji zavodi rijetkim elementima kao što su platina, titan, skandij i itrij, ali i vodom, koja može služiti kao temelj za uspostavljanje prve svemirske punionice vodika za letjelice. NASA je 2020. izradila sporazum “Artemis” o mirnom istraživanju Sunčeva sustava, ali su ga Rusija i Kina odbile potpisati, optuživši SAD da “ne vidi svoj program kao međunarodni, nego sličan NATO-u, u kojem svi glume podršku Americi”. Sjedinjene Države već su oformile i Svemirsku vojsku; čeka se da to učine i druge zemlje pa da one počnu djelovati u skladu sa svojim razlogom postojanja – uništavanjem neprijatelja.
Putinov pohod u Ukrajinu također je, jasno je, djelomično uvjetovan imperijalističkim manevrima nabavljanja resursa. Naime, 2012. je detektirano da u Crnom moru, uglavnom oko Krima, postoji dva trilijuna kubičnih metara zemnog plina, a na području Donjecka na istoku i Karpata na zapadu leže značajne zalihe plina iz škriljca. Ova su saznanja otključala potencijal Ukrajine kao 14. države po količini dostupnog prirodnog plina. Budući da Ukrajina nije imala dovoljno sredstava za izgradnju infrastrukture potrebne za ekstrakciju novootkrivenih energenata, prepustili su to stranim kompanijama, Shellu i Exxonu, i tako napravile prvi korak k tome da postanu jedini ozbiljni konkurent ruskom izvozu plina. Kao što je poznato, 2014. je Rusija stavila palac na krimski poluotok i tako otela Ukrajini dvije trećine obalnog pojasa te 80 posto nalazišta plina u moru.
Ipak, Rusi neće stati samo na južnoj penetraciji, nego su ozbiljno zagrijani i za onu sjevernu, držeći u svojim “medvjeđim šapama” 53 posto arktičke obale, Rusija stalno povećava svoja vojna ulaganja u toj regiji: od 2007. ponovno je otvoreno najmanje 50 vojnih ispostava iz sovjetskog doba. Ali druge arktičke države vide stvari drugačije. NATO je 2018. poslao nosač zrakoplova u arktički krug prvi put u 27 godina, 2020. su britanski i američki ratni brodovi, nakon 40 godina, ušli u Barentsovo more, blizu ključnih ruskih pomorskih baza, a Norveška upravo izvodi svoju najveću vojnu vježbu unutar arktičkog kruga od hladnog rata.
Arktički krug proteže se nekih 16.000 kilometara oko Zemljine osi. Središnji Arktički ocean smatra se “globalnim zajedničkim dobrom”, što znači da nije pod nacionalnom jurisdikcijom jedne države, nego je dijeli s njih više ili s međunarodnom zajednicom. Osam zemalja tamo ima teritorij: SAD, Kanada, Danska (zahvaljujući Grenlandu), Finska, Island, Norveška, Rusija i Švedska. Ova osmorka čini Arktičko vijeće, znanstveno-politički klub, zajedno s 13 zemalja promatrača, uključujući Kinu, koja sebe naziva “bliskom arktičkom državom” i ima planove za “polarni put svile” kako bi koristila arktičke pomorske rute i provodila projekte vađenja resursa.
KATASTROFA KAO POSLOVNA PRILIKA
Oštra klima povijesno je učinila Arktik mjestom od malog gospodarskog značenja. No, apokalipsa koju sa sobom nose klimatske promjene uskoro bi to mogla promijeniti. Arktik je svakako jedno od najhladnijih mjesta na planetu, ali temperature tamo rastu tri puta brže nego drugdje. Ledena refleksija Sunčeva zračenja – poznata kao “albedo efekt” – garancija je globalnog zatopljenja. Kako se led povlači, sve više Sunčeve svjetlosti apsorbira se u oceane i otpušta tu energiju natrag u atmosferu. “Na temelju sadašnjih trendova, predviđanja kažu da će Arktik ostati potpuno bez leda oko 2040. ili 2050.”, rekao je Richard Powell, polarni geograf sa Sveučilišta Cambridge. Otapanje permafrosta možda je loša vijest za okoliš, ali tamo gdje ekolozi vide samo katastrofu, sposobni poduzetnici vrebaju poslovnu priliku; kako se led povlači, raste šansa za izvlačenje resursa, razvoj turizma, izgradnju digitalne infrastrukture i otvaranje novih brodskih ruta.
Klimatske promjene otvaraju nove vodene puteve na Arktiku, tako čineći ovu, nekoć ledom blokiranu regiju pristupačnijom nego ikad prije. Sjeverni morski put prolazi duž ruske arktičke obale i tradicionalno je plovan samo između srpnja i studenog. Međutim, Cristophe de Margerie, ruski tanker s ukapljenim prirodnim plinom, plovio je iz Sabette u zapadnom Sibiru do Jiangsua u Kini i natrag između siječnja i veljače. Bio je to prvi teretni brod velikog kapaciteta koji je to izveo. Poboljšanja u inženjeringu “zaštite od leda” također pomažu, iako je ruski tanker trebao značajne popravke na kraju svojeg putovanja.
U svijetu u kojem se 80 posto robe još uvijek otprema morem, nove su mogućnosti tranzita između kontinenata zlata vrijedne. Put od Japana u Rotterdam obično prolazi kroz Sueski kanal i traje 30 dana (ako se brod ne zaglavi u njemu), dok bi onaj sjevernom morskom rutom bio oko dva tjedna kraći. Slično, putovanje iz New Yorka do Japana putem kroz Panamski kanal traje 25 dana, dok bi ga linija preko Arktika skratila za četiri dana. Ruski predsjednik postavio je cilj do 2025. povećati plovidbu kroz sjeverni prolaz s 20 na 80 milijuna tona tereta godišnje. Njegov plan uključuje i dodavanje novih luka te izgradnju flote od 13 nuklearnih ledolomaca koji su spremni pomoći brodovima u nevolji.
Ali kako sve više brodova cirkulira ovim vodama, velike su šanse da će doći do velike degradacije okoliša. “Model” za učinke gubitka morskog leda na životinjske vrste je polarni medvjed, čija se populacija toliko smanjila, a staništa su postala toliko fragmentirana da je postalo uobičajeno da se pare životinje koje su u srodstvu, što bi moglo imati katastrofalne učinke na opstanak vrste za nekoliko generacija. Na Aljasci se broj ribnjaka s dabrovima udvostručio od 2000. godine, vjerojatno zbog trenda zatopljenja, koji je rezultirao raširenim ozelenjavanjem onoga što je prije bila tundra. Kako se nekoć ledeno tlo otapa, mikrobi i drugi živi organizmi unutar organskog ugljika u permafrostu počinju se buditi, ispuštajući ugljikov dioksid i metan u atmosferu.
NAFTA KAO KRUNSKA NAGRADA
Svakako, krunska nagrada budućih osvajača sjevera bit će ogromna mineralna blaga skrivena ispod arktičkog leda. Nedavne procjene govore da Arktik sadrži 90 milijardi barela neotkrivene nafte, što je 13 posto svjetskih rezervi, i 44 milijarde barela tekućeg prirodnog plina – gotovo trećinu planetarnih zaliha. Nedostatak infrastrukture, udaljenost lokacije i loše vremenske prilike dosad su iskorištavanje tamošnje nafte činile pretjerano skupim. Točnije, prije jednog stoljeća, kad su otpočeli prvi naftni ratovi, ovo golemo rudno bogatstvo bilo je nedostižno jer nije bilo tehnologije za njegovo iskorištavanje. Tada su zemlje bile ograničene na istraživanje samo uskog dijela mora duž svojih obala, dok su područja udaljenog oceana, poput dubokog Arktika, bila označena kao otvorena mora koja nisu pripadala ni jednoj zemlji. Međutim, tehnološki napredak u uništavanju Zemlje danas priča drugu priču – onu o bušenju dosad “nebušljivog”.
Trenutno, prema ugovoru pod nazivom Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora, zemlje potpisnice mogu iskorištavati resurse s morskog dna do 370 kilometara od svojih obala. Ali ako neka zemlja može pružiti dokaz da su određene geološke značajke na morskom dnu koje se nalaze dalje od te granice povezane s kontinentalnom masom zemlje, onda se državna jurisdikcija može proširiti dublje u more. Sada se “arktičkih osam” usredotočuje na Lomonosov greben, golemo, dubokomorsko geološko obilježje koje se proteže preko Arktičkog oceana. Nekoliko nacija smatra da je ovaj greben produžetak njihova epikontinentalnog pojasa, znajući da bi im ta tvrdnja mogla omogućiti pristup većim područjima morskog dna, a time i ogromnom mineralnom bogatstvu.
Što se tiče samog razmjera pretenzija, Rusija prevladava oslanjajući se na vojnu prisutnost, s oružjem poput nedavno testirane hipersonične krstareće rakete Tsirkon, s impresivnom flotom od gotovo 50 ledolomaca i ponosno isticanim pješačkim jedinicama koje uključuju haskije i sobove. Prošle je godine zacementirala svoj utjecaj poslavši satelit Arktika M za praćenje klime i okoliša tog područja u svemir. Doduše, ruske ambicije za bušenjem nafte donijele su otpor ekologa širom svijeta. Stručnjaci kažu da ruska infrastruktura za bušenje ne može podnijeti sve veće odmrzavanje permafrosta, a loš učinak Rusije u sprječavanju izlijevanja ne pomaže u njezinoj obrani pothvata. Unatoč znanstvenim molbama da se što više prati učinak promjena temperature na naftnu infrastrukturu, ruski Transneft, najveća tvrtka za naftovode na svijetu, odbacila je zabrinutost da globalno zatopljenje utječe na funkcionalnost njihovih cjevovoda. O dodatnom zagrijavanju i još bržem topljenju “vječnog leda” nakon izgaranja arktičkih fosilnih goriva već je i pomalo neukusno razglabati.
Dok je bio predsjednik, činilo se da je Donald Trump naročito zainteresiran za rudarenje u svježe otopljenim područjima: svijest o tamošnjem postojanju rijetkih metala vjerojatno je ležala iza njegova suludog prijedloga o “kupovanju” Grenlanda 2019. godine. Međutim, od izbora Joea Bidena SAD je ubacio u nižu brzinu tako što je pokrenuo program obuke američke vojske pod nazivom “Arktički ratnik”, kako bi razvio vještine u “ratovanju po hladnom vremenu” koje su ukinute nakon hladnog rata. U veljači je poslao četiri bombardera i 200 ljudi u zračnu postaju Ørland u Norveškoj, 500 kilometara južno od arktičkoga kruga. Obično američka vojska nadzire Arktik iz britanske baze, ali sjedište u Norveškoj omogućuje brži odgovor na bilo kakav znak ruske agresije.
’TURIZAM IZUMIRANJA’
Kao što smo vidjeli na primjeru rata u Ukrajini, neprijateljsko ponašanje može isprovocirati neprijateljska djela; a upravo se to i dogodilo 2019., kad je antizapadni savez otvorio naftovod “Snaga Sibira”, zajednički investicijski projekt između Gazproma i China National Petroleum Corporation, koji obećava transport ruskog plina na kineska tržišta duž više od 3000 kilometara plinovodne mreže. Godinu poslije najavljen je projekt Vostok Oil, vrijedan 111 milijardi funti, koji će potencijalno imati pristup pet milijardi tona nafte, kao i uvođenje dviju novih zračnih luka, 15 industrijskih gradova i cjevovoda. Obližnja luka Sabetta, građena između 2012. i 2020. kao najveće brodarsko odredište na Arktiku, kao i dio velikog projekta ukapljenog prirodnog plina, omogućit će jednostavan pristup Sjevernom morskom putu.
O globalnim razmjerima ovog fenomena govori činjenica da je čak i Indija objavila nacrt arktičke politike. Delhi je to objasnio ukazujući na “zamršenu vezu između uvjeta na Arktiku te monsunskog i himalajskog sustava”. Velika Britanija također je podigla svoju ruku, najavljujući redovitu prisutnost Kraljevske mornarice tamo kao dio međunarodnog osiguranja da Rusija i Kina ne mogu monopolizirati nove trgovačke rute.
No na arktičkom ledu ipak nije sve baš toliko crno. Krstarenja Arktikom su u porastu, pogotovo otkad se led na moru smanjuje. Mali arktički gradovi dobivaju prijeko potreban gospodarski poticaj od posjetitelja. Glečeri, morski led, polarni medvjedi – klimatske promjene dovele su do toga da smo posljednji svjedoci ovih čuda prirode. “Turizam izumiranja”, koji je također u uzletu na ugroženim mjestima poput Velikog koraljnog grebena, pomalo je sumoran trend koji dodatno ubrzava propadanje Arktika, budući da turistička industrija dolazi s ozbiljnim ekološkim troškovima. Čak je i tematski park Djeda Mraza u problemima jer nedostatak snijega oko božićne sezone prijeti dosadašnjem uspjehu atrakcije.
Ipak, postoji i jedan projekt od globalne vrijednosti koji, eto, nije spašavanje klimatske kataklizme – a to je digitalna povezanost. Naime, podmorski kabeli odgovorni su za upravljanje s 99 posto digitalnog prometa. Ono što svi žele jest brza ruta velikog kapaciteta koja križa svjetske oceane. Otapanje leda u Arktičkom oceanu smatra se stvaranjem mogućnosti za takvu infrastrukturu, kao i mjestom za najbolje podatkovne centre zbog niske temperature, odnosno jer nema potrebe za hlađenjem. Rusija se udružila s Finskom na ambicioznom planu za međunarodno financiran transarktički podmorski komunikacijski kabel pod nazivom Arctic Connect. Moskva također istražuje partnerstva s China Telecomom i Huawei Marineom.
Arktik će vjerojatno biti zadnja prilika da ljudski rod pokaže da je dovoljno prilagođen prirodi stvarnosti da shvaća da samo suradnja i dijeljenje omogućuju napredak i prosperitet vrste; sve suprotno od onoga što zagovornici tržišnog natjecanja tule već stoljećima, tako nas dovevši u idealni fabularni uvod prosječne distopije. Eskimi imaju pričicu čiji duh lijepo hvata teorijski strah od oskudnosti suvremenog čovjeka, koji ga zarobljava od njegova praktičnog nadilaženja: inuitski lovac upitao je lokalnog misionara bi li išao u pakao kad ne bi znao za Boga i grijeh, na što je svećenik odgovorio da ne bi ako ne zna. Na to će razočarani Inuit: “Zašto si mi onda to uopće rekao?”
